Dino Dvornik bio je krivi čovjek na pogrešnom mjestu u loše vrijeme. Netalentiranima nije bilo do zabave. Ako i nije bio ispred svog vremena, kako se obično tepa mrtvima, bio je sasvim izvan njega. Za taj svijet, i za to vrijeme, njega je bolio kurac
Predrag Lucić je pouzdaniji svjedok, ali moralo je to biti negdje u prvu ratnu zimu, jedne od onih večeri između posljednjeg Ferala i sljedećeg terena, u mitskoj Mirovoj trattoriji. Cijela je opskurna reprezentacija splitskog Rico's bara tu: redikuli s Toća, novinari, muktaši i trgovci srpskim nekretninama, posrnule manekenke, reporteri ITN-a i El Munda, pijančine iz kvarta, lokalne kurve, HOS-ovci i vojni policajci, šverceri humanitarne pomoći, usidreni pomorci i – tamo, za stolom u kutu - Predrag, ja i četvrti bocun crnog.
Taj je četvrti bocun, po svemu sudeći, kriv što se večeri sjećam kroz - kako bi rekao narodni pjesnik - "gustu maglu". Ono što je izronilo iz magle pamtim, međutim, dobro: sramežljivog mladića duge kovrčave kose, s jedva-tri zdrava zuba u ustima, i tog tipa koji nas je upoznao, i kazetu nekakvu staru, prljavu, i tu gitaru rusticu iz Mirovih zvučnika, prljavi rif i ono "u Zagori, na izvoru rijeke Čikoleeeeee!", i opće ludilo u trattoriji, i onda opet "stavi tu pismu opet", pa opet, pa opet, "nećete u Čavoglave, niste ni prijeeeee".
Sjećam se još kako smo se cijelu noć smijali i zajebavali s tim tipom i njegovom pjesmom, Marko reče da se zove, a nadimak da mu je Thompson, i kako smo poslije te noći teturajući završili na terasi Emone, gdje je svirao Dino Dvornik, i kako smo pokušali popeti tog Marka Thompsona na binu, i kako je Dino popizdio kad je čuo taj "seljački sedmoosminski ritam", pa nas izbacio s bine, i kako smo kazetu s Čavoglavama na koncu uvalili muzičkom uredniku Radio Splita, uvjeravajući ga mrtvi pijani i mrtvi ozbiljni da je zvijezda rođena i da je to pjesma s kojom će Hrvati dobiti rat, i… ostalog se već slabo sjećam. Ostalo je, naime, povijest.
Dio je to, sam početak zapravo, istinite priče o Thompsonu, kojega smo Predrag i ja u alkoholnom magnovenju lansirali u zvijezde, pa sad uzaludno objašnjavamo ljudima da smo se samo zajebavali. Tu priču ja ovih dana pričam svakome tko me pita što mislim o - Dinu Dvorniku.
Dina Dvornika rat je dočekao u zasjedi, na vrhuncu jugoslavenske slave: objavio je antologijski debitantski album kojim je poharao bivšu domovinu, uveo moderan zvuk i ukinuo engleski jezik u diskotekama, a onda drugim albumom cementirao svoj zvjezdani status. Ako i nije bio ispred svog vremena, kako se obično tepa mrtvima, bio je sasvim izvan njega. Dok se Jugoslavija raspadala uz zvukove Lepe Brene i Bijelog Dugmeta, Dino Dvornik je na njenom grobu kao na veličanstvenom podiju plesao funky ritmove zarazne poput kravljeg ludila: uvodni seizmološki udar basa i bubnja s albuma Live in München udarao je direktno u nervni sustav i obarao cjelokupnu biološku nauku, koja kaže da poprečnoprugastim mišićima upravlja ljudska volja.
I taman kad je bio spreman preuzeti mandat jugoslavenskog Jamesa Browna, njegova se pozornica raspala, svjetla pogasila, a moćni su zvučnici odneseni na seoske sletove i ispraćaje vojnika. Ratnu zimu Dino Dvornik je dočekao na terasi restorana Emona u splitskoj luci, opskurnoj pozornici nekadašnjih patetičnih hotelskih orkestara za odvest-ću-te-na-vjenčanja i sprovode. Tu će ga jedne večeri zaskočiti dva pijana majmuna s kazetom trećeg, krezubog malog Vlaja s pastirskom budnicom u sedmoosminskom ritmu. Čak ni on, koji će mnogo godina kasnije na vlastiti sprovod stići u crvenom fraku s cilindrom, to nije mogao shvatiti kao zajebanciju.
Meni je Split uvijek bilo najlakše objašnjavati takvim tipovima, Splićanima po rođenju, talentu i pameti. Dino Dvornik nije jedini: takvi su, recimo, Goran Ivanišević ili Dino Rađa. To su ljudi s kojima ne dijelim gotovo ni jednu jedinu pomisao, a koje sam uvijek gotovo bestidno volio.
Kad je Bog dijelio pamet, takvi su tipovi stali u red za talent. Pameti su imali taman da to objasne parafrazom one Mujine replike: "pamet je ionako prolazna". Sve što nam se kasnije dogodilo pokazalo je kako su prokleto bili u pravu.
Dino Dvornik nije, naravno, te pijane večeri odjebao i nas i Thompsona zato što mu se nisu svidjeli njegovi huškački stihovi. Njega je za to savršeno bolio kurac. I on je, kao i Ivanišević i Rađa, kasnije koketirao s HDZ-om, ali zapravo ga je za te stvari savršeno bolio kurac. Da nije tako, ne bi Dino Dvornik jednog dana pjevao za HDZ, a sutradan, zagrljen s arhetipskom budalom Oliverom Mandićem, u beogradskom Ruskom caru. Ne bi bio predizborna maskota HDZ-a, a istovremeno jedini član Partije običnih pijanaca druge arhetipske budale, Bore Đorđevića.
Umni ljudi, oni što su stajali u redu za pamet, takve obično smatraju budalama. Pa ipak, oni se od arhetipskih budala razlikuju po tome što ne prinose svoj talent na žrtvu bogovima netalentiranih, na primjer, politici: njihovom teroru podilaze taman toliko da sačuvaju svoje talente i svoje male azile slobode. Oni nisu politički heroji i ne daju velike intervjue Feralu, u cijelom njihovom životu nema jedne zvučne rečenice za epitaf: gerila od njih ima taman toliko štete koliko vlast netalentiranih ima koristi. Rezultat je, jasno, neriješen. Jedini trag koji će ostaviti u svijetu netalentiranih bit će otisci cipela u blatu. Najzad, jebemumater, ako je mogao Miroslav Krleža, može i Dino Dvornik.
Zato je pogrešno takve mjeriti aršinom za netalentirane. Dina Dvornika je cijelo to vrijeme zanimala samo pozornica. A nju su mu uzele arhetipske budale, oni što su, dok je bog dijelio pamet i talent, bili u redu pred bankomatom: mnogo godina kasnije, tom će pozornicom zavladati onaj krezubi, netalentirani siromah s početka priče. Dino Dvornik je to teško podnio: da bi opstao u svijetu u kojemu je obična ljudska zabava zaboravljena, ili još gore, precijenjena stvar, svijetu kojega nisu zanimale njegove igre s ritmovima i zvukom - uzimao je šarene tablete.
Zato, kad me ljudi pitaju da im objasnim Split, ja im pričam o Dinu Dvorniku.
Umni ljudi mogli bi satima palamuditi u obranu tog mentaliteta, plitkog i nezlog poput mora na Bačvicama: Dinova umjetnost zabave u ideološko bi se vrijeme mogla definirati i kao ideologija za sebe, pokret otpora, antipolitički koliko i apolitički, ali to bi, naravno, bilo smiješno. Za tako nešto, ta bi ideologija morala biti osviještena iznutra, a koliko god je mi naknadno osvještavali, ona to nije bila. Bila je to čista, divlja i razuzdana zabava, ništa mudro, samo ljudski. Dino Dvornik bio je krivi čovjek na pogrešnom mjestu u loše vrijeme. Netalentiranima nije bilo do zabave.
Na kraju, mi ćemo na vijest o smrti Dina Dvornika prigodno reći kako naš svijet više neće biti isti. Govorimo to reda radi, svečano rastuženi, gledamo se u oči i lažemo. Naš svijet, naprotiv, bit će jednak i bez Dina Dvornika, bit će točno za njegov odlazak istiji i jednakiji, siv i dosadan, zabavan koliko i reklame za osiguravajuća društva. Dino Dvornik jednostavno nije bio od našeg svijeta i našeg vremena. Za taj svijet, i za to vrijeme, njega je bolio kurac. Toliko ga je zapravo za to bolio kurac da sam danas, kad razmišljam o tome, gotovo siguran kako je od te boli Dino Dvornik na kraju i umro.
NAPOMENA:
Komentari ne odražavaju stav redakcije Popboksa već je ono što je u njima napisano isključivo stav autora komentara.
Da bi vaš komentar bio objavljen potrebno je da bude vezan za sadržinu teksta, odnosno da predstavlja mišljenje o objavljenom tekstu.
Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare, kao ni one čijim bi se objavljivanjem prekršio Zakon o javnom informisanju.
Ukoliko nam u komentaru ukažete na činjeničnu, gramatičku, slovnu, tehničku i sl. grešku, bićemo vam zahvalni i prosledićemo informaciju odgovornima u redakciji, ali taj komentar nećemo objaviti.
Komentare koji se tiču uređivačke politike nećemo objavljivati, sve predloge (i zamerke, pohvale...) koje imate možete nam poslati e-mailom.
Komentari