The Trinity Revisited

Spajajući u imenu dva kontradiktorna pojma iz mitologije popularne kulture – pionirski optimizam kauboja ("Go West, young man, and grow up with the country"), tj. čovjeka koji „samo radi svoj posao“, i narkomana kao simbola posrnulosti pod teretom ličnih slabosti i lažnog sna hemije, Cowboy Junkies su odredili i svoju sudbinu. Lutajući između očajničkih vapaja iz dna duše i tihog optimizma, za 20-ak godina karijere ostavili su niz od desetak albuma koji nude jednu od najdoslijednijih karijera country folka.

Pomirivši u pristupu uticaje Hanka Williamsa i Velvet Undergrounda, “kauboji narkomani” stvorili su impozantan opus koji se kreće od apsolutnih remek-djela poput Trinity Sessions i The Caution Horses (’90), preko kasnijih eksperimenata s popom, jazzom i psihodelijom, sve do djelimičnog utapanja u žanrovsku hermetičnost, bez velikih pjesama. Naravno, izuzimajući povratak na stare staze slave odličnim albumom Early 21st Century Blues izdatim prije tri godine.

A naša priča je počela novembra 1988: poluanonimni kanadski bend Cowboy Junkies ušao je u Crkvu Svete Trojice u Torontu, postavio mikrofone oko sebe i – počeo da svira. Tokom tog sešna snimili su 12 melanholičnih country-blues pjesama, balansirajući između autorskog materijala i obrada. Snimanje i produkcija koštali su, legenda kaže, oko 200 dolara, album The Trinity Session je potom postao kultni, a CJ – besmrtni!

Povodom dvadesetogodišnjice tog izdanja, praćeni grupom prijatelja (Ryan Adams, Vic Chesnut, Natalie Merchant i Jeff Bird), Margo Timmins i njena braća Michael (gitara) i Peter (bubnjevi), te Alan Anton na basu vraćaju se mjestu Postanja. Kao dodatak CD-u, objavljen je i DVD The Trinity Session Revisited - A Documentary, film braće Lamoureux o nastanku albuma.  

Stare pjesme i novo, novo, novo, novo vrijeme. Albumu/projektu Trinity Revisited pristupili su kao i ranije: “Našli smo se, nešto malo vježbali, te zasvirali, a crkva je, još jednom, učinila sve ostalo“. Rezultat novog sešna – osim pitanja da li je savršenstvo moguće nadmašiti – ubjedljivo demonstrira koliko su se za ovih 20 godina promijenili Cowboy Junkies, ali i mi sami.

Na početku pesme Mining for Gold više se ne čuje mlada djevojka koja pjeva o tuzi iz starog tradicionala, nego glas zrele žene sa životnim iskustvom na plećima. Kad joj se priključi ostatak postave, jasno je da je za tih 20 godina njihova (i naša) melanholija postala dublja, a nervoza teža...

Misguided Angel pliva na zvuku usne harmonike i dvoboju glasova pevačice Marko Timmins i gošće Natalie Merchant u inspirativnom sudaru suprotnosti... Tihi blues I Don't Get It vozi se na kakofoničnom gitarističkom rifu u prvom planu, umjesto na usnoj harmonici s originala. Na prelijepoj To Love is to Bury opet se javlja Merchantove, isto kao Vic Chesnutt u Postcard Blues, pretvarajući je svojim glasom u brutalno iskrenu razglednicu bola.

Sweet Jane Lou Reeda (za koju je sam rekao da je uzbudljivija od originala) više se naslanja na velvetovsku buku nego verzija iz 1988, a tradicional Working on a Building odsviran je kao mahniti šestominutni sešn sa upečatljivom gitarističkim solom u pozadini.

Kanada je pre Cowboy Junkiesa rock ’n’ rollu već dala mnoštvo melanholika: Joni Mitchell, Robbiea Robertsona, Neila Younga, Leonarda Cohena. Svi oni su američku folk muziku reinterpretirali na neobjašnjiv kanadski način.

Ipak, niko prije CJ nije svirao „kaubojske pjesme“ poput njih: pjesme koje nude snove i žaljenja, polaganu predaju i tugu koja ispunjava sve čega se takne, vinjete sablasne atmosfere spojene s duhom balada Hanka Williamsa ili samrtnog bluesa Roberta Johnsona.

Trinity Cowboy Junkies 20 godina kasnije ostaju kao stečeni ukus. Prigušena kasnonoćna atmosfera u zadimljenom baru u njihovim pjesmama ne odgovara baš svima, naročito ne u ovim modernim vremenima. To je, bez sumnje, muzika raspoloženja, nipošto podesna za chillout slušanja u automobilu tokom sunčanog dana. Upijanje CJ je naprosto bilo i ostalo zapanjujuće iskustvo: vibracije koje oni šalju možda su najsporija, najtiša rock muzika koja se ikad svirala na električnim instrumentima s pojačalom.

Ugasite svetlo, sklopite oči, slušajte dušom.

Audio:

• Misguided Angel (MySpace)
• 200 More Miles

Povezani članci:

• Koncert za Dragoslavu i mobilni telefon – izveštaj iz Vankuvera
• Early 21st Century Blues – recenzija albuma