Književnost i pop muzika nisu razdvojeni zidom ili nekom drugom, manje očiglednom granicom. Mešaju se. To je isti svet tekstova. Naravno, svako može tvrditi suprotno. Može tvrditi i da niko ni ne tvrdi suprotno. Zašto onda svaki pisarčić, pita se novi i najmlađi saradnik Popboksa, može početi svoju knjižicu velikom mišlju još većeg mislioca, a svi polude kada Bloc Party na svom sajtu citiraju Bertranda Rasela, pa ih zatim okarakterišu kao pretenciozne pseudointelektualce?
„Read the sign above the door
It's not for everyone“
The Book Lovers
Broadcast
„Ne čini, dakle, nešto zazornim odsutnost čistoće ili zdravlja, već ono što remeti identitet, sustav, red... pa ipak postoje svjedoci propusnosti međe“
Moći užasa
Julija Kristeva
Teško je slušati početak Dub Housinga i sve one uzvike klivlendskog sastava Pere Ubu „I got these arms and legs“, i onda „I have desire“, a čuti sve to i ne pomisliti na francuskog filozofa Žila Deleza i Antiedipa, i Antonena Artoa i „želeće mašine“, i shizoanalizu i moć. Ipak, veze pop muzike i književnosti, da i ne spominjemo filozofiju, predstavljaju mjesto preko koga se preleće i koje se po pravilu zanemaruje.
Žil Dilez
|
Pere Ubu
|
A nije da se muzičari nisu trudili da nam na to ukažu. Američki indie heroji Modest Mouse su za Čarlsa Bukovskog rekli da je „ass hole“, Magnetic Fields su pjevali o suzama Ferdinada de Sosira, Belle and Sebastian o Marksu i Engelsu, British Sea Power o Dostojevskom, Billy Bragg o Voltu Vitmenu, a ...and you will know us by trail of dead su izrazili svoje divljenje Bodleru.
Može biti da je on jedan od onih zbog kojih pop pjesništvo danas izgleda tako kako izgleda.
Tu su još i ostali favoriti tinejdžerskog prkosa i zbunjenosti – Rembo i Majakovski. I možda Silvija Plet. Sve same romantične i prerano okončane sudbine podobne za modifikaciju u kultove sonične mladosti.
Ili eventualno Orvel. Njegove vizije totalitarnog se lijepo rimuju sa pop stavom mi protiv njih.
Basara lost in supermarket
Ali, ne dajte da vas zavaraju. Ove tvrdnje o Bodleru i Majakovskom su za doktorske disertacije. To vam može biti naslovljeno, kako to kaže seksualno i rodno specifičan Hedwig Robinson u jednom veoma pop filmu: „You, Kant, always get what you want“. Baš tako. Ovo je reverzibilan proces. Ne idite dalje od sopstvene avlije.
Vladimir Tasić
|
Tom Yorke
|
Vladimir Tasić je jedan od važnijih trenutaka svoje Kiše i hartije ozvučio djetinjastim uzdasima „raindrops, raindrops“ Toma Yorkea, a Svetislav Basara, osim što u Fami o biciklistima pominje VIS Idole, ima jednu priču, napisanu kada je bio mnogo, mnogo mlad, naslovljenu ni manje ni više – Lost in Supermarket.
Ali, možete ići i dalje. Još jedna u nizu prethodno pomenutih romantičnih, prerano okončanih pjesničkih sudbina podložnih popkulturnoj eksploataciji je i Sara Kejn. Engleska dramatičarka sa tek pet drama i jednim TV scenarijom za kratki film uspjela je, prije nego što će se ubiti vješanjem, napisati dovoljno nezaboravnih rečenica da parira Morrisseyu.
Sara Kejn
|
Morrissey
|
Mislite da je to slučajno? Njen najbolji prijatelj i režiser većine njenih tekstova Džejms Mekdonald rekao je da su za Saru podjednaka inspiracija bili Biblija i The Smiths, Joy Division, Pixies, PJ Harvey, Radiohead, Tindersticks. Ko se posljednji smije?
Klasna borba
Onda je Björk napravila An Echo, A Stein, čiji je tekst u potpunosti sastavljen od dijaloga iz drame Crave Kejnove, a Tindersticks su otvorili svoj Waiting For The Moon riječima: „What do you offer your friends to make them so suportive?“, kojima počinje Sarina drama 4.48 psihoza, po kojoj je i prva pjesma na tom albumu naslovljena.
Stvar je u tome da svijet, je li, književnosti i svijet pop muzike nisu razdvojeni zidom ili nekom drugom, manje očiglednom granicom. Mješaju se. Uticaj je međusoban. To je isti svijet tekstova. Naravno, svako može tvrditi suprotno. Može tvrditi i da niko ni ne tvrdi suprotno. Je li?
Zašto onda svaki pisarčić može početi svoju knjižicu velikom mišlju još većeg mislioca, a svi polude kada Bloc Party na svom sajtu citiraju filozofa-nobelovca Bertranda Rasela, pa ih zatim okarakterišu kao pretenciozne pseudointelektualce? Ili još bolje – zašto su Bloc Party takvi zbog citiranje Rasela, a pisac Američkog psiha Bret Iston Elis uzima i od Talking Headsa i od Toma Waitsa, i time pravi hrabre formalne istupe koji zaslužuju akademske rasprave?
Zašto, na kraju krajeva, u ovom tekstu imena muzičara i bendova pišu izvorno, a imena pisaca transkribovano? Vidite šta je ovdje u pitanju? Visoka umjetnost versus upišite svoju najdražu riječ za omalovaženo. Kič? Šund? Treš?
Isto tako će vam reći da nema više klasne borbe. Super, ali šta ćemo sa siromaštvom? Pop pjesništvo nije daleko od statusa klasne borbe.
PTT predrasude
Film je sjajno prošao. Na ovom svijetu postoje neki veoma uticajni mislioci koji dokazuju Žaka Lakana pomoću Hičkoka i Bunjela. Zašto niko ne dokazuje Deleza pomoću Pere Ubu? Zato što je pop muzika jeftina? U redu. Zato što, čak i kad pokazuju da su čitali nešto, pop muzičari navode simboliste i bitnike.
Yo La Tengo
|
Tomas Pincon
|
Samo malo, postoje načitani i pametni pop muzičari: Yo La Tengo nazivaju pjesmu The Crying of Lot G po najpodnošljivijem romanu živog klasika u borbi protiv medijskog eksponiranja Tomasa Pinčona The Crying of Lot 49. Stereolab imaju Proust Song, koja i formalno podražava stil tog pisca. How To Disappear Completley ima dvije veze s Džojsovim Uliksom: Radiohead temu seljenja duša i dablinsku rijeku Liffey. Is It Really So Strange? je komentar Smithsa na Imoralistu Žida.
Sufjan Stevens, Leonard Cohen i PJ Harvey imaju nekoliko sjajnih pjesama u kojima su im oslonac biblijske priče. U Where I End And You Begin Radiohead prave aluziju na Četiri kvarteta T. S. Eliota.
Patrick Wolf u To The Lighthouse komentariše samoubistvo Virdžinije Vulf. Broadcast odaju počast svetom tekstu avangarde, Mekoj dugmadi Gertrude Stajn.
Ko je onda kriv za nesporazum? Teorija kaže – i primalac i pošiljalac poruke. Narod – za svađu je potrebno dvoje. Lako bi bilo reći da su krivi oni drugi. Imaju predrasude i glupi su.
Virginia Woolf
|
Patrick Wolf
|
Kad nekome hoćete da pokažete kako ima sjajnih stihova u albumima koje ste slušali u nekoj od proteklih godina, nemojte pokazati Is This It Strokesa ili Fever To Tell od Yeah Yeah Yeahs. Pokažite TV On The Radio i Desperate Youth, Bloodthirsty Babes. Pokažite Wilco - Yankee Hotel Foxtrot. To je teža strane svega ovoga.
Možda i nije toliko crno
Postoji ona knjiga s početka 80-ih, Stereo stihovi, priređivač je Dragoslav Andrić. Takve knjige su potrebne. Shvatam da je to pionirsko. Ipak, izbor pjesama je više po principu onih ključnih za istoriju popa nego po kvalitetu samih tekstova. Prevod je prilično nesretan. Potreban je trud i s naše strane. Više nego poboljšati kvalitet prevođenja potrebno je preispitati svaku vrijednost koja se čini svetom.
Svakog boga. Čak i... Morrisseya. Zapitati se kako na papiru izgledaju riječi The Smithsa, koji su ispunjivali svačije odrastanje. Rubber Ring? Možda je potrebno zaboraviti. Ne dajem sud o tom čovjeku i njegovom radu, samo pokazujem dokle bi trebalo ići.
Postoji i ona druga knjiga. Zbirka pjesama Nicka Cavea. Tu je prevod još nesretniji. Ma, i bez prevoda bi zvučalo kao soundtrack južne pruge. Takve stvari ne bi trebale da se događaju. I Am the Walrus nema dobar tekst. Jeste to simpatično, ali jedina osoba koja bi se uzbudila zbog tih riječi je naduvani tinejdžer sa previše slobodnog vremena na raspolaganju.
Treba razmišljati o Tomu Waitsu. O Nicku Drakeu. O The Pop Group. O Neutral Milk Hotel. Zaista razdvojiti sjajne pjesnike od onih koje slušamo samo zbog, ah, divne muzike. Razdvojiti one koji su dobri od onih koji su važni. Tada svijetovi mogu početi da se dodiruju. Kako kaže jedan dobar: „When i go forwards you go backwards and somwhere we will meet“. Možda i nije toliko crno.
U jednoj knjizi sam pročitao citat „Two hawks in the air, two fishes swimming in the sea, not more lawless than we“. Ime autora nije pisalo. Pitao sam profesora književnosti da li zna odakle je taj stih. Pretpostavljao sam da je neki mnogo dobar Anglosaksonac za koga nema mjesta u školskom programu, jer se mora napraviti prostor za kriminalno precijenjenu srpsku romantičarsku liniju. On je rekao da mu to zvuči kao nešto od Beach Boysa. Vidite? Nije crno.
Komentari
-
parodija (gost)
| 31.10.2008. 11.45.13
Pametnico.
Morate biti prijavljeni da biste komentarisali tekstove.