Između pisanja o seksu i seksa

Ante Perković (34) godinama je bio jedan od vodećih muzičkih kritičara u Hrvatskoj.

Sa grupom Djeca objavio je albume Djeca (2001) i Stvari ('04). Iako nisu bila pretenciozno-elitistički nastrojena (kao što se verovatno očekivalo od grupe raspevanog kritičara), Djeca nisu uspela da stasaju u popularan bend sa karijerom.

Djeca više ne rade. Niti Ante piše kritike.

Ove godine objavio je solo debi Svi me vole dok me ne upoznaju, sačinjen mahom od intimnih, svedenih pesama, a tu je i par hitičnijih komada (Žene koje ne postoje, Voda). Možda je, međutim, ključna upravo jedina numera koju Perković nije potpisao - gotovo avangardna obrada pesme Arsena Dedića Djevojka iz moga kraja. Retki su muzičari u čiji bi se album neka Arsenova pesma tako dobro uklopila; čijoj bi se osobenoj viziji mogla tako dobro prilagoditi.

Ante Perković je objavio četiri knjige: biografiju grupe Pips Chips & Videoclips Dugi vikend u zemlji čudesa, dve zbirke tekstova (kolumni Slijepi putnik i blogova 365) i vodič kroz rodni grad Volite li Zadar?

Živi u Zagrebu.

PERKOVIĆ: Mislim da u ovoj igri ne postoji previše, problem nastaje kad se ne razotkriješ dovoljno. Ja ne mogu ljudima nuditi vještinu, nisam neki svirač i pjevač, muzika mi je sredstvo, a ne cilj. Ako autor, a to se trudim biti, ne ponudi sebe – onda on ne nudi ništa.

Te dvije stvari su izrasle iz iste ljubavi, kao kod svakog. Ipak, mislim da oni glazbeni pisci/novinari/kritičari koji tvrde da se nikad nisu željeli popeti na scenu nisu baš potpuno iskreni. Po gitari sam počeo nabijati s 12-13 godina, bilo mi je teško skidati stvari, pa sam odmah počeo raditi svoje. Onda sam pročitao da su tako radili i Ramonesi, što me uvjerilo da sam na pravom putu i udaljilo od savladavanja sviračkih osnova još nekoliko godina. Pisati o muzici sam počeo kasnije, pred kraj srednje škole, potaknut najviše mojim novinarskim herojima iz Rocka i Ritma.

Zapravo, Nevermind je i za mene bio prijelomna točka, trenutak kad se muzika koja me punila životom iz perfekta konačno preselila u prezent. Točno se sjećam situacije u kojoj sam prvi put čuo Smells Like Teen Spirit: jesen 1991, rat, zračne uzbune u Zagrebu, svud crnilo. I onda na nekom podrumskom tulumu provali taj rif kao bljesak svjetla, zasljepljujuće, brutalno, bez svijesti i obzira za sve oko sebe. Jasno, prije toga su bili Clash, Ramonesi, Patti Smith, Dylan... ali sve unatrag, u vrijeme koje nije bilo moje.

U zadarskoj gimnaziji 1989. su odlučili obnoviti časopis Spužva, pa je netko iz novog uredništva pomislio da bih i ja mogao napisati koji tekst. Nešto kasnije sam prešao među profesionalce u jedan lokalni tjednik, gdje me je urednik zarazio virusom novinarstva kakvo više ne postoji – boemštinu i bunt u međuvremenu je pojela stroga korporativna logika. Imao sam sreću da se u novinarstvo zaljubim krajem 80-ih, kad se činilo da će puknuti od novootkrivene slobode i lijepih obećanja. Kasnije sam, kao i većina, imao veliku nesreću, ali mislim da o njoj više ne treba pričati – predobro je poznajemo.

Ja sam promiskuitetan kad je posao u pitanju, tako da sam u 90-im imao više redakcija nego žena. Najvažnije među njima (i redakcijama i ženama) bile su one u kojima sam imao najviše slobode: studentski magazin Puls koji smo pokrenuli 1994. i prkosili „mentalitetu pognute glave“; Start nove generacije briljantnog Zvonimira Krstulovićakoji je sredinom 90-ih uspijevao biti izvan oba establišmenta, i zavisnog i nezavisnog; Homo volans i Nomad, gdje su me puštali da razvijam stil i pišem ono što nigdje drugdje ne bih mogao objaviti.

Ništa tu nije bilo unaprijed zamišljeno, bend se događao postupno, sporo, kao paralelna priča uz preživljavanje u prilično zajebanom vremenu. Naravno da su Djeca bila privatna priča koja to nije mogla ostati – i zbog moje bolesti objavljivanja (ono što nije objavljeno ne postoji, pokupiš to u novinarstvu), i zbog osjećaja da muziku moraš podijeliti s nekim, ne zato da te vole, nego da vidiš gdje joj je mjesto u realnom svijetu, kako se tamo snalazi. Djeca su bila sasvim običan bend, ali nas je u Hrvatskoj malo tko tako doživljavao. Bili smo „grupa onog kritičara“, suočena s groznim predrasudama.

Kritičar u meni je počeo umirati kad sam počeo ozbiljnije svirati. Između pisanja o seksu i stvarnog seksa, što biraš? I nije neka teška dilema.

Gurali smo pet godina, snimili dva albuma, svirali sve što nam se ponudilo. Nije nam išlo, albumi se nisu prodavali, koncerata je bilo malo. U međuvremenu su se pozavršavali fakulteti, došla egzistencijalna pitanja, umorili smo se od lupanja glavom o zid. Zato smo jednostavno prestali svirati zajedno, bez neke svađe, rasprave ili čak jasne odluke. Nije više bilo smisla, a ni stvarne želje. Svi smo, međutim, ostali u muzici i, što je puno važnije, ostali prijatelji.

Presudno, jer mi je otkrilo što zaista želim u životu. Kao i mnoga presudna iskustva, nije bilo jako ugodno u svakom trenutku.

Bio sam frustriran u bendu, sve više što je stvar odmicala. Ne toliko zbog neuspjeha koliko zbog osjećaja da nismo uspjeli ispričati priču. Kao da su nam se ideje malo pogubile u prijevodu u zvuk. Zato je ovaj album važan: u njemu se po prvi put prepoznajem, on je točan, dokumentaran. Ne znam koliko je dobar ili loš, to svatko može prosuditi za sebe, ali je apsolutno točan. Većina pjesama je zabilježena u trenutku nastajanja, uhvaćena je čudna energija stvaranja, pa neka i zvuči kao sobna snimka, to mi je najmanje važno.

Mislim da je hrvatska scena ove godine konačno dobila bendove koji su zamijenili Parni Valjak i Prljavo Kazalište u špici mainstreama. To su Hladno Pivo i TBF. Naravno, meni se ta promjena čini dobrom i jedino mi može biti žao što se nije dogodila puno ranije. Ali, ja sam tu generacijski pristran. Pipsi su, s druge strane, svjesno odbili takvu ulogu – to je bend koji svakim albumom mijenja priču, traži nove izazove, čime ponekad i otuđi dio starih fanova.

Ex-Yu scenu, na žalost, ne poznajem dovoljno, ali mi se čini da je – u smislu diskografije i „posla“ općenito – sve nesređenija kako idemo na istok. S druge strane, baš iz tog nereda i kaosa lakše iskaču briljantni bendovi. Goribor i Repetitor su najbolji dokazi. Ništa jače nisam čuo u zadnjih pet godina, ne samo kod nas, nego bilo gdje.

Sve češće, sad kad sam shvatio da je najvažnije loviti trenutak i nekako ga pribosti negdje. Prije sam se davio u metaforama, pa je proces bio dulji i naporniji, a rezultat besmisleniji.

Nisam književnik, još se ne usuđujem pisati nešto što bi u mom sustavu vrijednosti bilo kucanje na vrata književnosti. Napisao sam autoriziranu biografiju grupe Pips Chips & Videoclips 1997, knjigu za fanove na kojoj sam se naučio poslu, potom skupio i ukoričio kolumne iz Homo volansa i Nomada (Slijepi putnik), te rane, pionirske blog zapise koje sam 2001. objavljivao na www.monitor.hr (365). Prošle godine mi je izašla najozbiljnija i zasad najdraža knjiga – Volite li Zadar?, osobni vodič putniku namjerniku kroz moj rodni grad. Bojao sam se da će me bivši sugrađani razapeti (u Zagrebu živim još od 1991), ali se dogodilo upravo suprotno. U svom omiljenom kafiću u Zadru više ne mogu ni prevarom platiti piće.

Prestao sam pisati takve forme jer sam shvatio da u protivnom mogu postati univerzalni seronja koji misli da zna sve o svemu i još to mišljenje spremno dijeli nižim bićima. Kolumna je, kao, vrhunac novinarske karijere (imaš i sliku, juhu!), ali je zapravo mjesto gdje novinari odlaze umirati jer postanu sami sebi najvažniji, opće mjerilo i korektiv svih stvari. Blog nemam niti bih ga svakom dao.

Marko, čestitam, ovo je najluđe pitanje koje mi je ikad postavljeno! Veliki problem naših zemalja je baš to što smo svi mi, normalni tipovi, u 90-ima zacementirali stav da je politika zlo, užas, mulj... svi su oni isti! To nije nimalo konstruktivan stav, ali ga hrani toliko jakih dokaza. Jebiga, teško je. Nekad sam mislio da će rock'n'roll umrijeti kad ga stave u muzeje, a sada su mi (dobri) muzeji najzabavnija mjesta u nekom stranom gradu. Zbunjen sam. Ajmo se čuti po ovom pitanju za jedno pet godina, kad bi šansa da mi zaista ponude mjesto ministra kulture mogla porasti za promil, dva.

Goribor. Repetitor. PJ Harvey iz podnožja scene, toliko savršena da sam zaboravio da imam photo-pass: za fotografiranje, a ne blejanje. Ples Jonathana Richmana. Bob Dylan – sve što radi ili je radio. Predivni Mance. Svi predivni luđaci s MySpacea koji nemaju karijeru, nego život. Prijatelj Tarle kad svira bubanj. Radioheadov Street Spirit, kad slučajno zasvira u birtiji kod barba Ratka u Zadru. Chk Chk Chk uživo. Sva krasna muzika koja leži u eteru i samo čeka da bude otkrivena...

Ne znam drugo mjesto s toliko uzbuđenja. Da znam, već bih bio tamo.