Pank je večito promenljiv univerzum koji se stalno širi. Nije smišljen sa namerom da bude uskogrud i ograničen. U stvari, veoma je širokogrud i u sebi nosi ljubav prema ljudskom životu. Znam to, jer ja sam kralj pankera. Ja bih rekao da su Public Image Limited drugi najbolji pank bend svih vremena.
Foto: Stanislav Milojković
Johnu Lydonu, poznatijem po nadimku Johnny Rotten, nije bilo dosta da bude pevač i ikona The Sex Pistols, najvažnijeg britanskog pank benda svih vremena. Prepoznavši ograničenja divljeg, ali sve uniformnijeg sveta u čijem je stvaranju učestvovao, izbegao je zamku sistema, otisnuo se u nepoznato i osnovao Public Image Limited (PIL), grupu koja je sa antologijskim albumima First Issue i Metal Box kvintesencijalni predstavnik onog što kritičari danas nazivaju post-pankom. Za Johna, jednog od najvažnijih živih bakljonoša kontrakulture, ovi termini su samo prazne marketinške kovanice. Kad on kaže da su PIL drugi najveći pank bend posle Sex Pistols, to nije puko hvaljenje konja svoga već iskaz najvećeg autoriteta. Jer John, kralj pankera, odlično zna šta je istinski, kontrakulturni duh panka – biti svoj, biti jedinstven i slobodan, naći svoj put, nikada ne dozvoliti da te sistem uzme pod svoje. Tog gesla se drži i danas, sa 57 godina, dok sa PIL-om obilazi svet i stiže čak do Kine, predstavljajući novi album This Is PIL - prvi koji je sa ovim bendom snimio posle 20 godina pauze. Kada ga je Popboks povodom predstojećeg beogradskog koncerta (13. Jun, bašta SKC-u) zamolio za intervju, John je pristao uz izričit uslov da razgovor sa njegovim pankerskim visočanstvom potraje najmanje pola sata. Zahtev je ispunjen, intervju je čak potrajao koji minut duže, a vođen je telefonom na liniji Beograd – Los Anđeles. Evo ga pred vama, u dva vrlo krupna dela.
Povratak Engleskoj
Popboks: Dobar dan, da li je to John Lydon?
Lydon: Jeste. Zdravo, kako ste?
Dobro, a vi?
(glasom Johnnyja Rottena koji se zloćkasto kezi): Hvala vam, veoma sam dobro.
Onda da krenemo. Kako danas izgleda živeti u Los Anđelesu?
Pa, pošto sam toliko na turnejama u posednje tri godine, jedva da prepoznajem ovo mesto.
A kako izgleda biti Englez u Los Anđelesu?
Pa, ja sam Irac. Morate naći nekog Engleza da vam odgovori na to pitanje.
Na novom albumu Public Image limited imate pesmu Human, sa stihovima: „I miss those roses, English roses“. Ali tu je i stih: „Because I think: England’s died“...
Da, Human je pesma o mojim sećanjima na detinjstvo.
I na albumu mnogo spominjete Englesku i London...
Pa, pomislio sam da bi bilo dobro vratiti se počecima, i to sam uradio. U pesmama su reference na moje rano detinjstvo. Jer ako želite da shvatite gospodina Johna Lydona, morate shvatiti odakle potičem. Te pesme objašnjavaju moju prošlost. Mnogi novinari to ne shvataju, ali ja sam bio ljudsko biće pre grupe The Sex Pistols. I ovim sam želeo da to apsolutno razjasnim.
Da li vam nedostaje okruženje u kojem ste proveli detinstvo?
Da.. i ne. Drago mi je što sam odrastao i sklonio se odatle. Ali, u to vreme je postojalo osećanje sloge. Niko nikome nije provaljivao u kuću. Svi su pazili jedni na druge. Pripadnici radničke klase su se zaista čuvali međusobno. A sve je to sada izgubljeno. Tokom godina, razne vlade su nagrizale tu energiju i potrošile je. Od Margaret Thatcher pa nadalje, namerno su pokušavali da prekinu taj osećaj zajedništva.
Šta vama danas znače Engleska i Velika Britanija? Da li ste primetili ikakve socijalne promene otkako ste otišli? Ako sam u pravu, u Americi živite već tridesetak godina...
Morao sam da napustim Englesku zbog policijskog maltretiranja. Sad kad odlazim tamo, više me ne maltretiraju toliko, ali šteta je već napravljena, a ja sam naučio da živim na različitim mestima. Na sebe sada gledam kao na nekakvog Ciganina.
Koliko često odlazite tamo, a da to nije zbog koncerata?
Odlazim isključivo poslovno – nemam ja novca da budem pripadnik džet-seta. I odlazim, uobičajeno, zbog venčanja i sahrana.
Pank, sajberpank, institucije i sistem
Kakvu muziku slušate? Stare stvari? Nove stvari?
Slušam sve.
Šta to znači?
Znači da nemam muzičkih predrasuda. Dobro je dobro, loše je loše. Postoji dobro i loše u svakom žanru. Ne sužavam sebi mogućnosti za slušanje. Ako neko uloži napor da snimi ploču, ja smatram da je to vredno – nezavisno od toga kakva mu je ploča. Ona može biti đubre, ali ja i dalje cenim napor... zato što znam kako je to kad pravite muziku, kad izložite sebe sudovima drugih ljudi. To je zastrašujuća stvar. Dakle, praviti muziku, izvoditi je uživo, objavljivati je ili raditi s njom nešto slično – to je čin hrabrosti.
Smatrate li da pank rok još postoji?
Ako mislite na kliše, odgovor je ne. Pank je večito promenljiv univerzum koji se stalno širi. Nije smišljen sa namerom da bude uskogrud i ograničen. U stvari, veoma je širokogrud i u sebi nosi ljubav prema ljudskom životu. Znam to, jer ja sam kralj pankera. Ja bih rekao da su Public Image Limited drugi najbolji pank bend svih vremena.
A šta mislite o sajberpanku? O Anonimnima? Smatrate li da je to nastavak iste one ideje koja je nadahnula pank?
Da. Pasivni otpor. Moramo da promenimo sistem. Sistem nas ubija. Sve nas pretvara u robove, i to namerno.
Smatrate li da su Anonimni instrument te promene...?
(upada mi u reč, pa mi nije najjasnije da li odgovara na moje novo pitanje ili nastavlja sa kontemplacijom na prethodno pitanje): Nije potrebno nasilje da bi se stvari promenile. Nasiljem se ne menja ništa. Potrebno je da se uđe, infiltrira u te institucije, da se one transformišu i vrate ljudskosti.
A šta danas mislite o bendovima koje ste u svoje vreme smatrali starim? Na primer o Pink Floyd? Koliko mi je poznato, svojevremeno nosili majicu sa natpisom „Mrzim Pinkl Floyd“. Ispostavilo se da u oni zapravo simpatisali pank rok, i da su mrzeli Margaret Tačer.
Znam nekoliko članova Pink Floyd veoma dobro (smeje se)... Ja zapravo nisam mrzeo Pink Floyd. Bio sam indiferentan. Taj iskaz je bio istaknut i pobudio je pitanja kod ljudi. Bio je, prema tome, vredan politički iskaz. Ako te je naterao da razmišljaš, za mene je dobar. U ovom trenutku nosim majicu sa natpisom „Sveštenici u mreži“. I ti to možeš interpretirati kako god hoćeš. Ali mislim da je potpuno jasno da ja ne podržavam one koji napastvuju decu.
Nedavno ste rekli da nećete plesati na grobu Margaret Thatcher...
Čuj, ja sam ljudsko biće. Ako imam jednu poruku koju želim da proširim među drugim ljudskim bićima, to je ova, koja je vrlo jednostavna, iz irske tradicije: „Nemoj govoriti loše o mrtvima“. Mrzeo sam i prezirao politiku Margaret Thatcher, ali kao ljudsko biće – ja sam je voleo. Nju, kao ljudsko biće. Ne njenu politiku. Ja volim sva ljudska bića. Nijedan muškarac, žena ili dete neće biti moj neprijatelj. Ako plešete na nečijem grobu, naročito iz pakosti, kakvu to poruku prenosite živima?
Šta danas mislite o instituciji britanske kraljice?
Ponovo da kažem – prezirem institucije, ali ne mrzim ljude povezane s njima. Rođeni su u sistemu, u njegovoj su klopci, poput pacova u kavezu. Ne znaju za bolje, ne znaju za drugačije. Oni su institucionalizovani – ili uhapšeni – čitav svoj život! Meni je njih žao.
The Stooges, Sex Pistols, Dingwalls incident
Što se vašeg starog benda tiče, rekli ste da sa Sex Pistols nećete snimati album...
To se nikada neće dogoditi.
Ali, recimo, Iggy Pop... Ponovo je okupio The Stooges. Čak je sa njima snimio jedan album The Weirdness a evo sada... (ne stižem da spomenem novi album Ready To Die)
Kakve to veze ima sa mnom?
Želim da znam šta mislite o tome; da li je dobro obnavljati stvari, znate, iz sedamdesetih godina...
Ako je to ono što ga čini srećnim, ja se neću buniti... Ne sudim o onom što drugi ljudi rade. Ne želim da budem takva osoba. On (Iggy) je slobodan da radi ono što mu se dopada. Niko nema pravo da to ocenjuje politički. Možete da poslušate i da vam se dopadne; možete da poslušate i da vam se ne dopadne. Ali poslušajte. I nemojte biti zatvorena uma prema njemu (Iggyju). Iggy je svih ovih godina pružao dovoljno toga dobrog da mu budete zahvalni. Šta god da radi – biće kvalitetno.
A sada nešto iz rane istorije. Sećate li se tuče sa članovima The Stranglers u klubu Dingwalls, 1976. godine, kada su Ramones imali prvi koncert u Velikoj Britaniji. Šta se tu tačno desilo?
(prezrivo): Nije bilo nikakve tuče.
Pitam šta se desilo, da bi se razjasnilo...
Bilo je mnogo ljudi koji su jedni druge psovali. Ma, tipičan pankerski koncert (smeje se).
Pričalo se da je J.J. Burnell opaučio Paula Simonona...
Uvek ta štampa. Štampa će uvek praviti nevolje. I konstruisati stvari. Veruj mi, svi smo mi prijatelji.
Public Image Limited
Da li ste nastavili da pratite rad tih bendova. Mislim, ne The Clash, oni su se raspali, nego... (hteo sam da ga pitam za The Stranglers i The Damned, grupe iz prvog pank talasa, koje nikada nisu prestajale sa radom, koje su stalno na turnejama i snimaju albume, ali kralj pankera mi ulete u reč).
Ja nastavljam da radim ono što mi se sviđa, a to je da pravim novu, uzbudljivu muziku. Istražujem nova područja i terene. Ja sebe vidim kao istraživača. Nešto-pank, znaš? Naravno da ne čeznem za prošlošću. Ja sam je živeo. Sada živim sadašnjost, i idem ka budućnosti. To je deo mene, ali smatram da ne treba tom delu stalno da se vraćam. Suviše toga mi se dešava. I ono što radimo je naporno. Public Image Limited sada ima sopstvenu izdavačku kuću. To je pravi izazov. Nemamo finansijsku podršku, niko nas ne gura, živimo od koncerta do koncerta. Slobodni smo. Potpuno nezavisni. Više nam niko nikada neće pričati šta da radimo, i to je za mene uspeh. Mi smo stoga istinski glas pobune. Uspeo sam da potučem sistem, i da probijem sebi izlaz iz njega.
Šta naziv Public Image Limited znači u današnjem svetu punom brendiranih imena?
Znači slobodu.
Da li čak zvuči subverzivnije?
„Oslobodi svoj um, i tvoja guzica će poći za tobom“, kako Funkadelic jednom rekoše (smeje se).
Kad smo kod Public Image Limited, Sex Pistols su svirali jednu vrstu muzike...
(ubacuje se): Ograničavala me je. Postalo je dosadno.
...a onda je došao Public Image Limited sa sasvim drugačijom vrstom muzike.
Jeste. I bila je uzbudljivija... U to vreme, suviše je bendova želelo da zvuči familijarno, pa su na kraju svi zvučali isto, a ja sam morao da pobegnem od toga, jer se pretvorilo u klopku.
Kritičari su to nazvali „post-pankom“. Šta vama to znači? Da li je to samo još jedan termin? Još jedan kliše?
Zvuči kao nešto što je smislio neko pokušavajući da proda knjigu. Znaš, nema potrebe za tim kategorijama. Nema potrebe za tim oznakama, jer one te trpaju u pregradak. Sužavaju ti život. A ja želim sve, hvala lepo, i niko mi ne stoji na putu.
Šta vas je inspirisalo za prva dva albuma Public Image Limited? Zvuče potpuno drugačije od svega što se dotad snimalo.
Sve što Public Image Limited snima je potpuno drugačije. Nemate dva naša albuma koja zvuče isto. U ovom svetu, da biste uživali u svakom njegovom aspektu... dok istražujem i produbljujem sopstveni um i osećanja, definitivno ću da uključim različite moždane strukture... da oslobodim emocije. Public Image u potpunosti odražava kako ljudsko biće misli... kao jedinka.
This Is Not A Love Song i Rise su postali veliki hitovi u Velikoj Britaniji, ali ne u SAD. Zašto?
Ah! Sjedinjene Države su tako prostrane i ogromne. Ne jurcam za pozicijama na top listama, a u tom vreme sam imao ugovor sa Atlantikom... Ne, nije bio Atlantik, zaboravio sam. Svejedno, otkačili su me, pa sam se našao u pravoj nevolji. Ipak, moji albumi su se penjali na top listama, a oni iz nekog razloga nisu želeli da imam nikakvog uspeha u Americi. Pa sam našao drugi način, mnogo zdraviji način, sa kojim mi nisu potrebne pozicije na top listama. Radim ono što radim, i privlačim veoma veliki auditorijum.
Jeste li zadovoljni time?
Veoma sam zadovoljan. To je veoma zdrav način poslovanja. U njemu nema tih problema. Ne mogu biti izmanipulisan. Nikada nisam bivao izmanipulisan; nikome ne dajem šanse za to. Niko me ne može izmanipulisati. S obzirom da više nemam pred sobom te prepreke, čist sam kao na dan kada sam se rodio. Niko me ne može korumpirati.
Kraj prvog dela
NAPOMENA:
Komentari ne odražavaju stav redakcije Popboksa već je ono što je u njima napisano isključivo stav autora komentara.
Da bi vaš komentar bio objavljen potrebno je da bude vezan za sadržinu teksta, odnosno da predstavlja mišljenje o objavljenom tekstu.
Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare, kao ni one čijim bi se objavljivanjem prekršio Zakon o javnom informisanju.
Ukoliko nam u komentaru ukažete na činjeničnu, gramatičku, slovnu, tehničku i sl. grešku, bićemo vam zahvalni i prosledićemo informaciju odgovornima u redakciji, ali taj komentar nećemo objaviti.
Komentare koji se tiču uređivačke politike nećemo objavljivati, sve predloge (i zamerke, pohvale...) koje imate možete nam poslati e-mailom.
Komentari