Kopenhagen Forum je najveća hala bez stubova u sjevernoj Evropi. Ovo je estetski potpuno nebitno, mada je važno napomenuti ovaj podatak zbog akustike. Ako ste neposredno ispred bine, svaka, makar i najsitnija greška u sviranju, bude brutalno uočljiva. Ovo bendovima koji sviraju stvara poseban pritisak, ili prije vrši selekciju među njima na male i zaista velike. Forum je 25. avgusta ugostio i jedne i druge
Under Byen (Ispod grada) su koncertno izuzetno aktivan bend u Danskoj, dok im je sam izraz na tragu
Björk i Portishead. Tekstovi su im na danskom i, ako je vjerovati Internetu, nose ponešto od poetike Toma Waitsa (?) i Hope Sandoval. Što se tiče odsviranog, akcenat je bio stavljen na njihov posljednji album
Samme stof som stof, izdat ove godine. Možda zbog toga što su otvorili koncert, bend nije ispratilo previše ljudi, mada izgleda da im to nije smetalo. Izuzetno okrenuti sebi i muzici koju sviraju, stiče se utisak da za Under Byen nema nikakve razlike da li ikoga ima u hali.
Ono što se očekivalo su odradili korektno, mada donekle rutinski. Zamjerka se odnosi na psihodelične instrumentalne djelove njihovih pjesama, koje su ostali članovi benda ispratili previše izvještačeno: počinje, dakle, petominutna igra sa efektima, i u tom trenutku, kao po komandi - pjevačica počne da se klati i statično gleda u pod, perkusionista se potrudi da izgleda što tužnije, a čak se i kabl majstor sa strane iznenada smori. To je bila neiskrenost koja je pokvarila ovaj inače jako dobro odrađen nastup.
Spleen United su najprijatnije iznenađenje večeri. Ukratko, radi se o slojevitom elektro popu na tragu ranih osamdesetih, zanimljivim tekstovima i preciznom ritmu koji sve to prožima. Nabrojane sastavne elemente momci iz Arhusa isporučili su bez ijednog suvišnog pokreta, a kamoli note. Jedan od rijetkih savremenih bendova koji zvuči kako treba još pri prvom slušanju, ovo se nameće kao logičan izbor za ljude kojima je Royskopp preozbiljan, a nalaze se u muzici koja tako (ili slično) zvuči.
Pošto smo (olako) proglasili najprijatnije iznenađenje večeri, red je da proglasimo i najneprijatnije. To su bili nama dobro poznati
The Cardigans. Odmah na početku bitno je napomenuti da Šveđani boluju od
Bajaga sindroma. To vam je ono kad pjevač kaže "Ajmo sad - svi ruke gore", "Ne vidim ruke" i "Hvala, hvala vam svima" (dok počinje pljusak medvjedića od pliša). Možda je malo iskarikirano, ali nastup Cardigansa nije bio previše daleko od toga.
Nakon njih, prostor je zavapio za jednim Canetom iz Partibrejkersa koji bi spustio sve te ruke nekim svojim zajedljivim komentarom (dok ga masa ekstatično pozdravlja – Šifra: Exit). Sve bi ovo bilo oprostivo da je bend bio inspirisan, što se nije dogodilo. Po principu ”za svakog ponešto”, Cardigansi su odsvirali svoj best-of ne zato što je to bila namjera, nego zato što je publika počela da se osipa kad su udarili po pjesmama sa svog posljednjeg albuma. Nije sve bilo loše: recimo, My favourite game je bio izuzetak večeri koji je potvrdio da Cardigansi jesu velik bend. Zašto sa sličnim žarom nisu ispjevali svaku svoju pjesmu, ostaje veliko pitanje.
Na kraju i na početku -
Massive Attack. Nakon (relativno potcijenjenog)
100th Window, Massive se na tržište vraćaju sa best-of kompilacijom koja, kako je to već red na savremenom tržištu, sadrži i jednu novu pjesmu,
Live With Me. Posebnu draž koncertima MA daju personalne izmjene koje prate svako novo izdanje, kao i mnogobrojni gostujući vokali. Zbog toga je teško upriličiti koncert koji će vam zaista pružiti
Best Of Massive. To je, sa jedne strane, loše, jer ostajete uskraćeni za sve hitove, ali i dobro, jer svaki koncert Massive Attacka postaje doživljaj za sebe sa set listama koje jako variraju tokom turneje.
Kolateralna šteta na ovom koncertu bio je album Protection jer, nedolaskom Tracy Thorn (Everything but the girl), pjesme sa tog albuma nije imao ko da otpjeva, a kako se ostale ne bi uklapale u koncepciju - nisu ih ni svirali. Sa druge strane, dobili smo blago - savršeni soul sa albuma Blue Lines, kao i himne sa Mezzanina u izvođenju Elizabeth Frazer (Cocteau Twins) i reggae legende Horace Andyja.
Teško je opisati kako su moćno zvučale desetominutne verzije pjesama Safe from harm i Unfinished sympathy, ali najbolji pokazatelj bi bio da je čak i poslovično uzdržana danska publika reagovala vrlo balkanski, što se ne dešava često (npr. nije se desilo Radioheadu, u istoj hali, prije par mjeseci).
U punih 90 minuta dobili smo Teardrop, Angel, ali i Hymn of the big wheel kao i Butterfly caught. Kao bonus, izgovoreno je i par rečenica o miru na Bliskom istoku, što nije iznenađenje kad se ima u vidu njihov višegodišnji politički angažman. Pokušati opisati ovaj koncert, a da svaka rečenica ne sadrži superlativ, bilo bi jako teško i, što je mnogo važnije, neiskreno. Bez Trickyja i Mushrooma, ali i dalje sa 3D-om i Daddy G-jem, Massive Attack zvuče kao bend koji je u naponu svoje stvaralačke/koncertne snage, a ne kao bend koji je poslednji studijski album izdao prije pune tri godine (ako ne računamo muziku za film Danny the Dog). Iako su već bili, možda ih ovo preporuči za neki budući koncert i kod nas.
Komentari
Trenutno nema komentara.
Morate biti prijavljeni da biste komentarisali tekstove.