Rokenrol.

Tekst i foto: Mario Padelin (zadarskimario@gmail.com)

Mesto: Ernst Happel stadion, Beč
Datum: 27. jun 2013.

Ukratko o umjetniku

Paul McCartney je svojim radom i talentom odavno je osigurao besmrtnost i uljepšao živote milionima ljudi. Ogroman opus koji je (naravno, u početku, u suradnji s Lennonom) na glazbenom polju stvorio, spada već u kategoriju samu za sebe i bilo kakve komparacije su suvišne. Postojale su doduše tendencije kod pojedinih kritičara i muzikologa da mu se ospori vrijednost u korist druge kreativne polovice „najvećeg benda svih vremena“, ali takve teorije ne drže vodu i nikada nisu mogle naštetiti McCartneyevoj karizmi. Vrijeme je pokazalo koliko je kritika bila nepravedna prema nekim albumima (npr. Ram ili London Town), a Paul je pokazao da može biti jednako svijež i uzbudljiv i u svojim zrelim godinama (npr. nedavni album Memory Almost Full kvalitetom spada u Paulova najkreativnija izdanja), kao što je to bio i ranije. Bilo kako bilo, i u sedmom desetljeću života on i dalje stvara i nastupa diljem svijeta. Problem je samo u tome što mu se baš ne da silaziti u južne krajeve, tako da mi, koji ga želimo vidjeti, moramo putovati u susjedne nam i prijateljske zemlje, a jedna od njih je i Austrija, i to konkretno stadion „Ernst Happel“ (poznatiji kao „Praterstadion“).

Kako i priliči gospodi

Ono što mi se na ovakvim događajima neobično dopada, to je profil publike. Nema tu nikoga tko bi ozbiljnog i dobro odgojenog čovjeka mogao nervirati. Tu si među svojima mada ne govorite isti jezik. Ljudi znaju gdje su i zašto su došli pa se u skladu s time i ponašaju. Nema pijanih, drogiranih, opterećenih političkim trivijalnostima, i... znate već na što ciljam. Sve je dobro organizirano, tako da smo bez guranja i živciranja došli u svoj tzv. „golden circle“ praćeni zavidnim pogledima onih koji nisu tako jako bogati kao mi i koji cijeli događaj moraju pratiti iz pristojne udaljenosti. Vremenski su nam uvjeti također išli na ruku. Bez sunca i kiše, temperatura taman, a jedini su problem bili napasni komarci iz obližnje Bečke šume, koji su, s obzirom da nisu imali ulaznicu, morali ostati ispred vrata, za razliku od 40-ak tisuća ljudi koliko ih se naguralo na najveći austrijski stadion . Jedina nedoumica je bila vezana uz sam početak koncerta, koji je najavljen u 20.30, dok je na ulaznicama pisalo 19.30, a pošto McCartney nije imao „Balkanski“ dogovor sa vlasnikom „kluba“ da koncert počne negdje iza ponoći kada se zatvore kafići u „gradu“ (znate na što mislim), gospoda su na pozornicu izašla točno u 20.15.

Skroman početak

Navikli smo na rock koncertima da izvođači uz bučne fanfare iskaču iz mraka obavijeni bijelim dimom, na pirotehniku, grmljavinu i sve što uz to ide, ali ovako nešto još nismo vidjeli. Ekipa je jednostavno, bez ikakve najave, pod dnevnim svjetlom, ušetala na pozornicu i počela svirati, tako spontano da većina ljudi nije odmah ni primjetila što se događa. Uostalom što se tu i ima objašnjavati. Na ulazu smo dobili i poseban pamflet na kojem je pisalo sve što treba znati (a što ja nisam saznao jer ne znam njemački), a pogotovo kako je sastavljena set lista. Izbor pjesama je logičan, obuhvaća dio najpoznatijih pjesama (naravno samo dio, jer da Paul svira sve svoje „najpoznatije“ pjesme koncert bi trajao deset dana), a od Veronskog se koncerta, dva dana prije, razlikovao samo u par stvari. Malo me smetalo što nam se Paul nije posebno kao specijalnim gostima obratio na našem jeziku, nego je lomio jezik pokušavajući pričati na njemačkom, ali ruku na srce, i nismo baš vidjeli kolone i autobuse s posjetiteljima iz ovih krajeva.

Pofesionalno i pošteno

Iako smo navikli da vremešnije zvijezde na ovakvim nastupima sa sobom na pozornicu vuku cijelu bulumentu muzičara (brass sekcija, udaraljkaši, tri zgodne prateće vokalice...), ovdje to nije bio slučaj. Klavijaturist, bubnjar, dva gitarista, a sam Paul je po običaju mjenjao instrumente, svirajući svoj čuveni Hofner bas, ritam i solo gitaru, piano, a u jednom trenutku čak i (k)ukulele. Ono što me je posebno dojmilo bilo je višeglasno pjevanje koje je u nekim trenucima (Paperback Writer npr., što je posebno zanimljivo jer se radi o jednoj od pjesama s kojom su Beatlesi imali poteškoća na živim nastupima, što je utjecalo na njihovu odluku da ostave svirke i posvete se studijskom radu) uistinu bilo fascinantno. Sam Paul je pjevao kao da ima pedesetak godina manje, bez ikakve intonativne nesigurnosti, a da i ne spominjem onaj vrisak u Hey Jude izveden pred sam kraj koncerta, kada većina mlađih i drčnijih pjevača već gubi snagu.

Izbor pjesama

Izbor pjesama je prema očekivanjima bio miks pjesama Beatlesa (više) i onih iz razdoblja samostalne karijere (manje), a Paul je posebno naglašavao koje stvari pripadaju naslijeđu Wingsa, dok su novije pjesme svedene na najmanju moguću mjeru. Nisu zaboravljene ni posvete pokojnoj i sadašnjoj supruzi (srednja, Heather Mills koja ga je odrala za alimentaciju, je naravno preskočena), a posebno je pozdravio Johna i Georga izvevši i njihove Being for the Benefit of Mr.Kite i Something. Ipak, Paul je, na neki način, pozdravio i mene, jer je bravurozno izveo i meni omiljene Let Me Roll It, Things We Said Today, Lovely Rita i We Can Work It Out, i da se još sjetio samo na brzinu odsvirati For No One, Penny Lane ili Here, There And Everywhere, mojoj sreći ne bi bilo kraja, ali to bi već spadalo u ono, što bi narod rekao –„traženje kruha preko pogače“. Nekima je zasmetalo što se odlučio i za brojalice All Together Now i Ob-La-Di (mogao je onda i Yellow Submarine), ali ne može se poreći da se infantilniji dio publike pri tome krasno zabavio. Yesterday i Eleanor Rigby je Paul, kao što to i priliči, izveo sam s gitarom, samo uz pratnju stringsa sa klavijatura, a cijeli je band na trenutke, kao u slučaju Live And Let Die i Helter Skelter (koja je uz neke pjesme Ray Daviesa, u stvari, i začetak hard rocka), zvučao tako da se mogu sakriti svi nadobudni rockeri, „metalci“ i srodni im muzičari.

Ipak, ono što je upravo fascinantno, to je način na koji su te pjesme izvedene. Vremešnije rock ikone imaju nezgodan običaj mjenjati svoje stare pjesme (ponekad do neprepoznatljivosti – sjetimo se samo Dylana na Radar festu u Varaždinu) i prearanžirati, što Paulu nije bio ni na kraj pameti, tako da je sve zvučalo upravo fantastično. Možda koji „brake“ više i to je to. Hvala Bogu, nije bilo nikakvih solo iživljanja pojedinih instrumentalista (kada se sjetim Santaninog banda iz 2009. oblije me hladan znoj), tako da smo mogli nesmetano uživati u onome zbog čega smo u stvari i došli. U McCarneyevom glasu i njegovim pjesmama.

Veliko finale

McCartney je pošteno nagovijestio što ćemo dobiti ako ga budemo (moš' mislit' – „ako“ budemo) zvali na bis pa smo to obećano i dobili (doduše, umjesto veronskog Get Backa svirao je I Saw Her Standing There), a ideja da se za sam kraj koncerta izvede finale „B“ strane posljednjeg albuma Beatlesa (Golden Slumbers, Carry That Weight i The End), prekrasnog Abbey Road bila je odlična. Naime, koliko je meni poznato, tako se nešto vrlo rijetko (ili nikako) ne događa, tako da smo bili rijetki sretnici na svijetu koji su u tome mogli uživo uživati. Bilo je i malo vatrometa i pirotehnike što je nesumnjivo razveselilo djecu i unuke prisutnih i to je bilo to.

I na kraju, što reći? Čovjek koji je živa ikona, hodajuća legenda, u svojoj 71. godini, u skoro tri sata svirke, nepogrešivo izvede 40-ak svojih bezvremenskih pjesama. Pita me sutradan prijateljica, nakon neprospavane noći i pređenih 1200 kilometara, gledajući moje podočnjake i tri kilograma lakše tijelo – jesi li se ispatio po putu? Bili išao ponovno? Bili išao ponovno? – ponovim ja. –Ma, išao bi pješke svih 600 km do Beča, a onih zadnjih desetak kilometara do pozornice bi prošao na koljenima!!! Tako se uostalom i pristupa Božanstvu.