Lirski hard rok u bečkoj noći

Mesto: Klub Reigen, Beč
Vreme: Sreda, 9. februar 2011.

S obzirom da se ovakvi sastavi na svojim europskim turnejama manje više zadržavaju u Britaniji i sjeverozapadnoj Europi, Beč nam je bio najbliža destinacija, ali kako se ispostavilo, bilo bi im bolje da su došli svirati negdje u naše krajeve s obzirom na skroman odaziv austrijske publike. Koncert je održan u prostorima kluba Reigen mjesta za koji nikada nismo čuli, ali to nas ne treba čuditi, s obzirom da ni ono što oni nazivaju "arena" nije nikakva arena nego malo veći klub (iskustva sa Zappa plays Zappa). Publika je bila uglavnom starija od mene, što znači da su jedva stajali na umornim nogama, a nekoliko stotina prisutnih uistinu nije obećavalo nezaboravnu večer. Koliko Bečani znaju o ovoj grupi dovoljno govori plakat na kojem je i ime grupe napisao neispravno, bez slova "e" kojega su naknadno nadopisali flomasterom.

Prvo se ugodno iznenađenje zbilo u baru gdje smo se, s obzirom da smo stigli čak dva sata ranije, sudarili sa Andyjem Powellom koji se upravo vraćao s tonske probe. Zaustavili smo čestitu starinu (bilo nas je četvero stasitih pa da je i htio ne bi se probio) i iskoristili priliku za zajedničko fotografiranje. U kraćem razgovoru koji je uslijedio čovjek se neobično začudio kada je čuo koliko smo putovali samo da bi ih gledali, ali se vidjelo da mu je bilo drago, toliko, da je doveo ostatak banda i pokazivao nas objašnjavajući im koliko smo ludi. Posljedica ovog susreta je ta da su me prijatelji i rodbina tek nakon tri dana jedva uspjeli nagovoriti da konačno operem "ruku koja se rukovala s rukom koja je odsvirala sola na Argusu. A kada smo kod toga, zaronimo malo u prošlost.   

Povijesni značaj
Povijesni značaj ovog sastava, a osobito u okvirima britanskog progresivnog rocka s početka sedamdesetih, zasniva se na pionirskom korištenju dvije solo gitare (plus atipičan melodiozni bas), ali u kompaktnijem, manje improvizatorskom obliku nego što su to u Americi radili "Allmani" s kojima su ih najčešće uspoređivali. Band je nastao ´69 g. kada su pjevač/basist Martin Turner i bubnjar Steve Upton nakon audicije primili gitariste Andyja Powella i Teda Turnera. Specifičnost je bila u tome što je usprkos gitarističkom predznaku, većinu materijala pisao Martin Turner, čije su tekstove i melodije ova dvojica nadograđivala svojim finim gitarskim vezom, što se u posebno nadahnutim trenucima (Throw Down the Sword ili Everybody Needs a Friend) opasno približilo nečem što bi se moglo nazvati savršenstvom. Baš zbog toga, osobito na temeljima prva četiri albuma, Wishbone Ash je zacementirao mjesto u povijesti rocka, usprkos kasnijeg od kritike i dijela publike osporavanog dijela karijere. A kada smo kod karijere...

Djetelina s četiri lista
Zlatno razdoblje Wishbone Asha, po mišljenju mnogih enciklopedista je ono s početka sedamdesetih, tj. vrijeme prve četiri ploče. Već na nastupnom albumu se vidjelo da tu "nema šale", a osobito u izvrsnim Errors Of My Way i Phoenix, što se nastavilo i na drugoj ploči Pilgrimage koja je pak dala Vas Dis i Valediction. Ovim pločama sastav je stekao naklonost i publike i kritike, a sve je to bila uvertira za njihovo remek djelo Argus iz ´72. godine koji je bio pravi triumf i do danas ostao njihovo najpoznatije djelo, ali i jedno od ključnih izdanja rock-muzike uopće. Radi se o ploči uz koju se u antologijama rocka najčešće veže pridjev "eklekticizam", ploči koja je svojim bogatim harmonijama, gitarskim pasažima i neobičnim aranžerskim rješenjima, jednostavno bila osuđena na uspjeh. Ne smijemo zaboraviti ni Martinove epsko - nostalgične stihove koji su dodatno pridonosili općoj atmosferi kojoj su težili, ali ono što ovu ploču u konačnici čini velikom je činjenica da na njoj, od početka do kraja, nema praznog hoda. Pjesme se logičkim slijedom pretapaju jedna u drugu, a sve u funkciji osnovnog koncepta, kojem je pridonio i odličan omot (mislim da su ga kreirali proslavljeni Hipgnosis).

Nakon Wishbone Four na kojem su se vratili bazičnijem rocku, odlazi Ted Turner, grupa se orijentira i na američko tržište i izdaje niz albuma koji, iako nisu bili uzbudljivi kao prethodni, ipak sadrže niz vrlo lijepih i zanimljivih pjesama koje su također postali standardi na njihovim uvijek zanimljivim koncertima. Nakon uspješne Europske turneje 1980. u sklopu koje su posjetili i Jugoslaviju, tj. Zagreb i Beograd (pogledati stare Džubokse!), iz grupe odlazi leader Martin Turner, nakon čega pod vodstvom Andyja Powella jedinog originalnog člana djeluju i do danas, ali uglavnom kao koncertna atrakcija.

Neočekivana set lista
Koncert je počeo na vrijeme u 20.30 (a ne u 2 poslije ponoći kao što bude kod nas), a otvorio ga je Shawn Keller Band. Keller je kanadski gitarist kojega u Europi prati nizozemska ritam sekcija, a koji svira i pjeva svoje blues/boogie pjesme dosta atraktivno i neloše. Problem je u blijedom autorskom materijalu, pjesmama koje su strukturno napravljene tako da daju neograničen prostor za gitarske egzibicije, pa nakon par stvari sve zvuči slično, da ne kažem dosadno. Wishbone Ash je nastupio u postavi u kojoj svira posljednjih godina, a čiju okosnicu čine Andy Powell voc/gitara i gitarist Muddy Manninen, a pridružio im se i Andyjev sin na žičanim instrumentima. Ono što nas je neugodno iznenadilo bila je set lista na kojoj se nalazilo čak pola pjesama sa posljednjih albuma, a na štetu standardnog materijala koji inače sviraju, a koji je objavljen i na posljednjem live albumu. Izostale su tako i Everybody Needs a Friend, Sometime World , Persephone i kao najneugodnije iznenađenje, njihova najpoznatija pjesma The King Will Come.

Čvrsto i sigurno
Koncert je otvoren s Blowin´ Free nakon kojeg se nastavio niz novijih pjesama, tako da su prisutni bučnije reagirali tek na znane standarde poput Warriora i Throw Down the Sword. Nejasno mi je zašto su svirali zamorni i predugi instrumental F.U.B.B. kojega, zanimljivo, vrlo rado izvodi i Turner sa svojim sastavom, ali su zato ugodno iznenadili s You See Red i Front Page News za koje nisam ni znao da ih izvode uživo. Iako nam izbor materijala nije bio po volji, složili smo se da je ono što nam je predstavljeno odsvirano iznimno čvrsto i sigurno, čak bi se usudio reći bolje nego što je to na prošlogodišnjem High Voltage festivalu izveo Martin Turner´s Wishbone Ash (govorim o snimkama sa Youtubea). Iako se radilo o malom, klupskom prostoru sve je bilo maksimalno pošteno, od prikladne opreme (pedala je bilo kao na "Tour de France"), sigurne izvedbe, pa do duljine trajanja koncerta. Jedina se zamjerka (osim izbora pjesama) može dati višeglasnom pjevanju kojeg skoro da i nije bilo, osim kada je Andy lukavo koristio tehnička dostignuća. Za kraj nam je maestralno odsviran bezvremenski Phoenix u kojem je, zanimljivo, na gitari glavnu riječ vodio Manninen, dok je za bis ostavljen Jail Bait sa Pilgrimagea i to je bilo to.

U povratku smo imali šest sati vremena razglabati o onome što smo vidjeli i čuli, i uglavnom smo se složili da je bilo dobro, ali da je ipak tužno što grupa tolikog povijesnog značenja i kvalitete nastupa u ovakvim uvjetima. S druge strane, vidjeli smo profesionalni nastup i čuli niz poznatih, korektno izvedenih pjesama i uživali u njima, što je već samo po sebi opravdalo ovo dugo putovanje, nespavanje i troškove. Doživljaj bi sigurno bio potpuniji da se Martin i Andy nisu zakrvili i da sviraju zajedno, ali to smo znali i prije. U svakom slučaju - nije bilo uzalud. 

(Tekst je originalno objavljen u Zadarskom listu)