Fenomenalne pjesme za rasne pjevače ne pišu se svaki dan, tako da album obrada u jednom trenutku postane neminovnost. Ja sam imao veliku sreću što su moje vizije tih pjesama izvrsno prihvaćene i što na koncertima ljudi te pjesme polako smatraju mojima
Promovišući album
Vještina Massimo Savić je zasijao na sceni zamrlog šlagerskog popa. Prizivajući lepa ex-yu sećanja i vešto izbegavajući klopke jeftinog sentimenta snagom večno mladog dendija udahnuo je život polumrtvom Domu sindikata potvrđujući da je The Voice, kome god pripadao, još uvek i te kako na ceni.
Kada se nakon
koncerata uskovitlana prašina taložena dugi niz godina slegla, za
Popboks govori o
Vještini, grupi Dorian Gray,
Vještini 2...
„Vratio sam se u Zagreb s vrlo lijepim sjećanjima i mislim da će cijeli moj tim još dugo kontemplirati o toj turneji. Inače ne govorim previše na koncertima, ali uzeo sam si za pravo da u Beogradu nešto više kažem jer se dugo nisam sretao sa srpskom publikom.“
POPBOKS: Najjači utisak sa koncerta je da su se napokon ponovo čule uzbudljive pesme u onome što se kod nas podrazumeva pod šlagerskim popom. Imate sjajne muzičare u pratnji: ko su oni?
MASSIMO: U pravu ste, reč je o izvrsnim glazbenicima koji su ujedno i moji prijatelji. Bubanj svira Marko Matošević, kojeg smatraju jednim od najperspektivnijih domaćih bubnjara. Njegov brat Dalibor svira solo gitaru i čuli ste bogami kako to radi. Luka Veselinović je basista kojeg bi svatko poželio jer po potrebi svira i kontrabas, a da bi se svirao kontrabas, treba jako puno rada. Sale Ismailovski svira klavijature u Yammatu, grupi Ede Maajke, te s Natali Dizdar, ali najdraže mu je raditi s nama. Željko Romac svira akustičnu i električnu gitaru i moram reći da mi je Željko okosnica grupe. Vrlo je važno što svi pjevaju, tako da se možemo jako posvetiti i backvokalima.
Kako je album Vještina bio zamišljen pre ulaska u studio: kao predah u autorskoj ili kao stepenica više u kompletnoj karijeri? Šta ako za 10-20 godina Massimo bude najpoznatiji po albumu obrada?
Frank Sinatra je uvijek svojim suradnicima govorio: ''Dajte mi pjesama''. Fenomenalne pjesme za rasne pjevače ne pišu se svaki dan, tako da album obrada u jednom trenutku postane neminovnost. Ja sam imao veliku sreću što su moje vizije tih pjesama izvrsno prihvaćene i što na koncertima ljudi te pjesme polako smatraju mojima.
Vještina u smislu izbora originalnih autora ostavlja dvostruki utisak: odavanje počasti lokalnoj šlagerskoj tradiciji (Zdenko Runjić, Arsen Dedić) a, s druge strane, tu su komercijalni savremeni izvođači (Gibonni, Laufer/Urban). Koji kriterijum je bio presudan?
Ja bih bio presretan kad bih živio u zemlji u kojoj su Laufer i Urban komercijalni. Ali, šalu na stranu, u odabiru autora nije se slijedio nikakav sistem, jer znao sam da će moj glas biti idealna poveznica između naizgled nespojivih pjesama.
Zašto baš balade – da li je u pitanju komercijalno ciljanje ka širokoj publici? Kakvi su dosadašnji poslovni rezultati Vještine?
Nisu samo balade. Recimo, baladu Gracija pretvorili smo u funky pjesmu. Čitav se rock 'n' roll zasniva na premisi „boy meets girl“, baš kao i filmska industrija. Vještina je momentalno najprodavaniji CD u Hrvatskoj, a mislim i u Srbiji (govorimo o originalima).
Stranac u noći i pop mix Sjaja u tami su kod kritike, koja ih je doživela kao čist komercijalni poduhvat, dočekani na nož. Komentar?
Ja sam bio protiv toga da se na album stavi pop mix Sjaja u tami, ali kad je već snimljen, onda neka ide. Ne znam što bi se loše moglo reći za glazbeni sudar mene i Nine Badrić u pjesmi Stranac u noći. I nota bene – ništa na ovom albumu nije rađeno sa unaprijed određenim komercijalnim ciljem.
To je još jedan dokaz da se od vas očekuje povratak u art-pop vode?
Nažalost, ili na sreću, kad god bih se ja bavio popom, taj bi izraz automatski dobio art prizvuk. Ne znam, valjda tako filtriram glazbu.
Kakve su bile reakcije izvornih autora na Vještinu?
Svim tim autorima bilo je jako drago kad su čuli svoje pjesme u novom ruhu. Poruke koje sam dobivao su previše pohvalne da bih ih citirao, ali sve je proteklo stvarno lijepo.
Gracija – da li ste sa Johnnyjem Štulićem pre snimanja pričali o tome? Kada smo već kod toga, možete li da objasnite nasilničku reunion pomamu za Azrom i Štulićem, koja u Hrvatskoj već dostiže granice neukusa?
Johnnyja poznajem još od samog osnutka grupe Dorian Gray. On je htio biti naš prvi producent, ali mi smo bili mladi i najpametniji na svijetu, pa smo, kreteni, odbili njegovu pomoć. S tim da što ste rekli da to dostiže granice neukusa možda se i slažem.
Tokom gostovanja u Beogradu rekli ste da ćete, nakon autorskog albuma, raditi na Vještini 2, na kojoj bi se našle i obrade pesama nekih srpski izvođača. Kojih?
Pa razmišljam možda o nekom Balaševiću, Bajagi, EKV-u itd.
Jednu pesmu na beogradskom koncertu posvetili ste Milanu Mladenoviću. Pre dve godine je izdat album Kao da je bilo nekad sa obradama pesama EKV-a eminentnih beogradskim muzičara. Da ste učestvovali na tom projektu, koju biste pesmu odabrali da izvedete? I zašto?
I u zagrebačkoj Tvornici izveden je i snimljen Tribute to EKV. Na tom koncertu izveo sam Aut, Budi sam i Oči boje meda.
Nakon svih vaših radova, koji se mogu smestiti između dendijevskog art-popa i koketiranja sa estradnim mainstreamom, kojim putem ćete u tom smislu da krenete na narednom albumu?
Album Vještina nije ispao samo dobar set obrada nego mi se užasno dopao zvuk u koji je aranžer Ivo Popeskić uložio puno rada i ukusa. Tako da je jedna stvar sigurna, a to je da neću mijenjati aranžera.
Svako mlado biće u jednom trenutku poželi da sačuva mladost – kako u duši, tako i na licu. Kako sada gledate na svoj izbor sudbine Doriana Graya? Kako izgleda Dorianov portret trenutno i gde ga krijete?
Naravno – na vrlo skrovitom mjestu, tko zna, možda bih se uplašio kad bih vidio portret, a možda i oduševio.
Komentari
Trenutno nema komentara.
Morate biti prijavljeni da biste komentarisali tekstove.