Da ne bude sumnje

Naslov originala: Doubt
Scenario: John Patrick Shanley
Uloge: Meryl Streep, Philip Seymour Hoffman, Amy Adams, Viola Davis
Žanr: drama
Proizvodnja: SAD, 2008.
Trajanje: 104 min.

Baziran na jasno postavljenim dramskim karakterima i izuzetnim glumačkim ostvarenjima, Sumnja je locirana u okrilju katoličke škole u Bronksu. Dešava se poslije ubistva JFK-a, ustoličavanja novog pape, uživanja u novoj muzici: 1964. je godina promjena, nesigurnosti i neizvijesnosti.

Propovijed sveštenika Flina (Philip Seymor Hoffman) u uvodnoj sekvenci govori o promijenama koje su normalne ako se okrenemo bližnjima. Sveštenik Flin je i glavni protagonista filma. Njegov lik i djelo dovedeni su u pitanje zbog sumnje glavnog antagoniste, upraviteljke škole i katoličke kaluđerice (takođe odlična Meryl Streep).

Uzrok sukoba je ”naklonost” koju sveštenik pokazuje prema crnom dječaku, učeniku. U detektivskom zapletu u kojem se predrasude rekonstruišu na filozofskom i opominjuće realističnom nivou, autor se bavi pitanjem namjera sveštenika. Otkriva nam se ”samo” niz čvrsto postavljenih istina, u kojima su dobro i zlo dvije strane ljudskih priroda. Ljudi su ili jedni ili drugi. I nije važno pod kojim su ”uniformama”.

Ključnu rečenicu izgovara majka dječaka (opet odlična Viola Davis): ona će, kaže, uvijek biti na strani onih koji su uz njenog sina. Nevažno je što je homoseksulanost jedna od prisutnih, indiskretno naznačenih tema kojima se bavi ovaj film; za ideju filma mnogo je važnije što majka crnog dječaka u prvi plan stavlja emocije i sinovljevu dobrobit. Kroz dijalog sa upraviteljkom škole, a koji u toku scene postaje majčin sugestivni monolog, dovodi se u sumnju ono na čemu je sistem satkan.

Katolička škola metafora je za društvo u cjelini. Sumnja podriva društvo uređeno kroz različite sisteme. Osumnjičeni ne biva kažnjen. Sistem nije dobar. Stvari se mijenjaju. Briga prema čovjeku je važna.

Sumnja je na dramaturškom nivou satkana od niza suptilno spovedenih dilema i emocija, zbog kojih su pobjednici svi, osim upraviteljke. Umjereni, ali pobjednici. Riječ je, dakle, o mučnoj priči sa srećnim krajem, u kojem je moralna beskopromisnost riješenja sprovedena na miran način. Otvorena pitanja su ostala, a mala bitka je dobijena: sveštenik jeste premješten, ali je napredovao, a dječak će do juna ostati u školi.

Film govori o velikim-malim ciljevima koji će se uvijek ostvariti kad ih jasno poštujemo i ako ih se jasno pridržavamo. Ako stojimo uz dobro u pojedincu, nezavisno od njegove ”prirode”, kako to, takođe eksplicitno, definiše dječakova majka.

Veliki- mali film, osim dobro napisanih i glumljenih dijaloga i istih takvih monologa, svojstvenih filmovima baziranim na pozorišnim predlošcima, odlikuje i izuzetna atmosfera. Prije svega kroz verbalno ali i sugestivno vizuelno, autor višeslojno barata napetošću. Osnovna napetost, sukobi i dileme, nisu postavljeni između nadređenih i podređenih.

Svaki od sukoba, pitanja i sumnji smješten je u upravljački sistem nastavnika, sveštenika i roditelja, dakle onih koji podučavaju, i bavi se različitim pristupima. Ovo nije film o buntovništvu i represiji na direktan način, a ipak jasno govori o pravu da se bude drugačiji. I da se to pravo ne dovodi pod sumnju.