Filmovi o Jamesu  Bondu, iako akcioni, avanturistički, trilerasti i autoironični, odavno su  postali žanr za sebe. Poslednji u nizu, Campbellov Kazino Rojal je, čini  se, test izdržljivosti ovog žanra: ako mu se ukinu gotovo sve stilske  odrednice, može li žanr „jamesbond“ ostati i dalje to što je bio i što se pod  tim nazivom podrazumevalo
Scenario: Neal Purvis i Robert Wade
    
Uloge: Daniel Craig, Eva Green, Mads Mikkelsen, Judi  Dench, Giancarlo Giannini, Ivana Miličević
    
Žanr: jamesbond
    
Proizvodnja: SAD/Nemačka/Velika Britanija/Češka, 2006.
    
Trajanje: 144 minuta
    
Web: 
www.sonypictures.com/movies/casinoroyale/site  
 
Martin Campbell,  reditelj Maske Zoroa (1998) i Legende o Zorou (2005), već se  jednom sreo sa Jamesom Bondom. Bilo je to 1995. kad je režirao GoldenEye,  sa Pierceom Brosnanom, glumcem dovoljno različitim od nezaboravnog Seana Conneryja  da ih publika ne bi poredila, a dovoljno sličnim po opštem dendijevsko-muževnom  stilu da bi cela stvar bila prijemčiva na isti, provereni način. Pored svega, GoldenEye ostao je zapamćen u po sjajnoj špici i istoimenoj pesmi Tine Turner.

Kako je od tada puno  vode proteklo filmskim rekama, Kazino Rojal sasvim je različit. Špica  je, doduše, dobra, prava bondovska, ali sve ostalo baš i nije. Glumac Daniel  Craig, i sam od sebe i zalaganjima autora liči na sve samo ne na Bonda –  prostosrdačan je, seljakast, vojnički aseksualan što se tiče promiskuiteta tj.  sklon da seksualnost upotrebi za ženidbu i zasnivanje porodice, i nadasve zabrinut  je nad sopstvenom surovošću! Kao da je neko od autora rekao: „Vidi, vidi, kako  to pali u Neoprostivom (1992, Clint Eastwood)! Hajde da i mi napravimo  junaka koji se kaje i zapravo bi da gaji decu i prasiće!“. Ali, Eastwoodove  krivice iz njegovog glumačkog backgrounda i njihova tumačenja nešto su sasvim  različito od onih koje su povezane sa junakom Iana Fleminga koji nikad nije ni  bio stvarnostan, štaviše, uvek je bio na granici nemogućeg uz sopstvenu svest o  tome, sa autoironičnim komentarima koji su ga i činili onim što jeste. Eastwoodovi  junaci su se, ne treba zaboraviti, bavili mitskom borbom dobra i zla težeći  pojedinačnoj ljudskoj pravdi, a James Bond bio je tajni agent u službi njenog  visočanstva sa dozvolom da može ubijati! Tj. Eastwoodovi likovi ubijali su po  sopstvenoj odluci i sopstvenoj savesti, a Bond je bio junak koji ubija u ime  krune!
Na samom početku Kazina  Rojal, krucijalno smušen, a prividno samouveren scenaristički par  Purvis-Wade naprasno od nas očekuje da zaboravimo da je početak filmskog Bonda bio  1962. (Dr. No, Terence Young), te nam sad, iz čista mira, pokazuju  Bondov navodni početak – šatro, on nije ubijao pre ovog filma. Čak i da imate  filmsku amneziju na tajnog agenta 007 koji ljubi i ubija ili da ste neko divlje  dete koje nije gledalo filmove pre ovoga, začudilo bi vas kako i zašto čovek od  38 godina (koliko ih ima glumac Daniel Craig i svaka mu se vidi!) tek sad  počinje sa tim aktivnostima. Za ostalu publiku, bez amnezije, takođe je  razočaravajuće što u filmu naprosto ne postoji lik Moneypenny, niti stručnjaka  koji Bonda i publiku upućuju u tajna i neverovatna oruđa i oružja koja tokom  filma profunkcionišu na pravim mestima. Najzad, novi seljakasti Bond stručnjak  je za nekakvo neurolingvističko programiranje, tj. on je psiholog par exellance  i njegov glavni obračun u filmu odvija se za kockarskim stolom gde se kocka u  ime britanskih poreskih obveznika, a protiv terorizma! Ipak, uprkos takvom  silnom poznavanju ljudske psihe, ovom se Bondu, zbog želje da se oženi,  događaju razni previdi u vezi sa predmetom njegove iznenadne i pogubne ljubavi:  prvo ne vidi da mu je draga donekle zla, a onda ne vidi da je ona donekle  dobra! Sve u svemu – Bond propusti da joj spase život i samo zato ostane Bond,  a ne pretvori se u Dezmonda iz Ob-La-Di, Ob-La-Da The Beatlesa!

 
Što se, pak, režije  tiče, što propusti Deli Radivoje u scenariju, to dočeka mali Radojica Campbell  – celokupni stil filma pomeren je iz čuvenog bondovskog tzv. visokog ključa ka  besmislenoj uverljivosti i nepriličnom realizmu, što je vandalizam najgore  vrste! Glavni junaci, umesto da delaju, sednu odeveni pod tuš pa pate zbog  nasilja koje su počinili kojom se prilikom i zaljubljuju u svopstvene slabosti!  A o tome ko je lep i koja je garderoba seksi i otmena već je teško i govoriti:  mnogo lepša Ivana Miličević u mnogo seksipilnijoj haljini igra sporednu ulogu,  a Eva Green je glavna i to u lošijoj od svoje dve večernje toalete! Lazar  Ristovski u ulozi statiste sa malim zadatkom takođe nosi dva lepa odela i žao  nam je što ga nije bilo više – da su površni autori znali, mogao je da bude  bolji Mathis od Giancarla Gianinija. Kako izgleda Crna Gora, nazivi kafana,  registarske tablice, a pogotovo njeni vozovi, to već spada lokalni humor i nema  veze sa kvalitetom filma.
Da li je James Bond  preživeo ili mu treba promeniti i ime, neizvesna je stvar. Reklo bi se da je u  stanju filmsko-istorijske kome. A koma je na filmu, ipak, jedno veoma potentno  stanje iz kojeg može doći do različitih preokreta. Nadajmo se na bolje.
 
Komentari
Trenutno nema komentara.
Morate biti prijavljeni da biste komentarisali tekstove.