Postoji nešto u tome što radimo, što je definitivno naše i prepoznatljivo. Na instrumentalnoj sceni se već duže vrijeme spominje taj neki naš zvuk koji nas je izdvojio od žanrovski sličnih bendova. To je valjda isti onaj faktor kojim uspijevamo osvojiti publiku u živim nastupima
Istina je da je surf obično kalifornijska stvar, ali činjenice ponekad tvrde suprotno - neki od najboljih svetskih surf bendova dolaze iz dubine američkog kontinenta. Recimo, Trashmen su bili iz Minnesote, a Astronauti iz Bouldera u Coloradu. A ponekad ne treba putovati preko okena: jedan od najboljih surf bendova današnjice dolazi iz Siska, mesta oko 50 kilometara udaljenog od Zagreba. Oni su – The Bambi Molesters i sviraju ubitačnu mešavinu klasičnog surf-gitarskog stila Dicka Dalea i retro-špijunskih soundtrackova.
Od kada su pre desetak godina izbacili svoj debi album za zagrebačku underground instituciju Slušaj najglasnije, put ih je vodio samo uzlaznom putanjom. Nedavno im je ugledni britanski novinar Phil Johnson u svojoj analizi svetske surf scene posvetio posebnu pažnju, Lux Interior iz kultnih The Cramps ih je nazvao “najboljim surf bendom današnjice”, a legendarni producent Phil Brown prihvatio se produkcije njihovih albuma.
Hrvoje Zaborac – bubnjevi
Lada Furlan Zaborac – bas
Dinko Tomljanović - gitara
Dalibor Pavičić – gitara
|
Njihov četvrti po redu album Sonic Bullets - 13 From The Hip, bio je inicijalna kapisla za konačni proboj u svetsku muzičku orbitu. Pre dve godine bili su gosti R.E.M.-u na delu njihove evropske turneje, a nedavno su i sa Chrisom Eckmanom iz The Walkabouts krenuli u novu avanturu - bend The Strange. Kao šlag na tortu, njihov pomenuti album Sonic Bullets - 13 From The Hip, nedavno se pojavio i u britanskim CD šopovima, nakon veoma uspešne svetske mini turneje. A čini se da se njihova priča tek zahuktava.
“Ne znam, postoji nešto u tome što radimo, što je definitivno naše i prepoznatljivo. Na instrumentalnoj sceni se već duže vrijeme spominje taj neki naš zvuk koji nas je na neki način izdvojio od žanrovski sličnih bendova. To je valjda isti onaj faktor kojim uspijevamo osvojiti publiku u živim nastupima”, objašnjava Dalibor Pavičić, gitarista benda u priči za POPBOKS i dodaje: “Uzevši u obzir da sviramo instrumentale to nekad može izgledati kao nemoguća misija, ali jedva da pamtim koncerte na kojima nismo svirali na "bis". To je dosta atipično za surf scenu”.
POPBOKS: Svojevremeno ste bili gosti R.E.M. na delu njihove evropske turneje, a nedavno ste ih eto, imali priliku dočekati i na domaćem terenu. Kako ste se proveli? U oba slučaja, naravno…
PAVIČIĆ: Prije svega, bilo mi je drago ponovno sresti Scotta (Scott McCaughey, pridruženi član R.E.M.-a – op.a.) jer smo se jako dobro proveli prošlog ljeta kad smo zajedno svirali po Hrvatskoj i Sloveniji. Na koncertu u Ljubljani sam čak zasvirao na Permanent Vacation. I bilo je super iskustvo!
Prije dvije godine svirali smo na tri koncerta tadašnje evropske turneje R.E.M.-a. Svirali smo u Vizbadenu, Beču i Locarnu. Nosimo jako lijepe uspomene sa sve tri svirke. Svirati ispred 15.000 ljudi je dosta velika stvar za nas koji smo uglavnom navikli na klupske prostore. Najbolje u svemu je bilo da smo cijelo vrijeme imali tretman gostiju benda, a ne predgrupe koja je tu tek da ugrije publiku.
Diskografija:
albumi:
- 2001: Sonic Bullets: 13 From The Hip (Dancing Bear, licenca Ace Records)
- 1999: Intensity!
- 1997: Dumb Loud Hollow Twang (Dirty Old Town)
EP + kasete:
- 1998: Bikini Machines (Kamikaze Records)
- 1996: Coastal Disturbance (Plastic Bomb Records)
- 1995: The Bambi Molesters Play Out Of Tune (Listen Loudest)
|
Ta vaša priča sa R.E.M. traje još od albuma Sonic Bullets… na kome se Peter Buck pojavio kao jedan od saradnika. Kako vas je pronašao?
Sa Scottom i Peterom, kao i uostalom sa svim članovima R.E.M., smo se upoznali kad smo im bili predgrupa u Kopru 1999. godine. Njima se jako svidio naš nastup, pa su nam nakon svirke usput spomenuli da bi voljeli gostovati na našem albumu. U prvi mah nismo to toliko ozbiljno shvaćali, ali smo ostali u kontaktu. Kad smo pripremali Sonic Bullets... kontaktirali smo ih, odnijeli snimke u Sijetl i eto. Koliko znam, rad na našem albumu ih je dosta veselio. A i nas isto.
Šta je po tebi od presudnog uticaja na svu tu pompu oko Bambi Molestersa, a sada i The Strange?
Ne bih rekao da smo bili izloženi pretjeranoj medijskoj pompi. Ako pogledaš hrvatske medije, primjetit ćeš da se mi uglavnom spominjemo kad stvarno postoji razlog za to. I to je ustvari OK. Sama činjenica da nam na albumu gostuju eminentni glazbenici vjerojatno je jedan od razloga da smo u određeno vrijeme bili nešto više zastupljeni u hrvatskim medijima, ali, nekako mislim da smo imali i jako dobar album.
U inozemnim recenzijama više se govorilo o kvaliteti pjesama nego o gostima na albumu. Na kraju krajeva, Peter Buck je gostovao na puno ploča raznih bendova, pa to vani i nije neki podatak koji bi ljude oborio s nogu. Ovdje je malo drugačija situacija. Meni je osobno jako drago kad nas kao dobar bend spominju imena poput Crampsa, Chuck Propheta ili Steve Wynna. To nam dosta znači.
Koliko po vama, surf muzika na ovim prostorima pije vodu, obzirom da ste maltene jedini bend tog muzičkog pravca u Hrvatskoj, a i šire?
Mi smo vremenom stvorili svoj prepoznatljivi zvuk koji tu i tamo podsjeća na surf instrumentale. O sebi volimo misliti kao o instrumentalnom bendu. Možemo komotno to zvati i post-rock. To ostavljamo glazbenim kritičarima. A da li ta forma "pije vodu" ili ne? Ljudi kupuju naše albume, dolaze na svirke, pa pretpostavljam da sve to što radimo ima smisla.
Šta ti u ovom trenutku više okuplja pažnju: The Strange ili Bambiji? Ili su možda, kako si i sam rekao, The Strange u osnovi The Bambi Molesters s pevačem?
Zadnjih godinu dana uglavnom smo bili fokusirani na The Strange. Što se tiče svirki, tu smo negdje podjednaki. The Strange na neki način jesu Bambi Molesters sa pjevačem, ali mislim da u okviru Strangea imamo prostora za neke stvari koje nam stilski u Bambi Molesters ne bi odgovarale. Vokal je samo jedna od tih.
Kako funkcioniše saradnja sa Chrisom Eckmanom, obzirom da njegov senzibilitet i zvuk Bambi Molestersa nisu baš nešto preterano žanrovski bliski?
Mislim da dobro funkcionira. Mi se nismo okupili kao projekt. Ja mrzim i tu riječ “projekt” jer uglavnom asocira na nešto pretenciozno što se ne prodaje. Chris ima izvrstan smisao za humor. Slušamo sličnu glazbu i mislim da si po senzibilitetu izuzetno dobro odgovaramo. Činjenica da je kompletan album Nights of Forgotten Films nastao u nepuna dva mjeseca, na samo nekoliko proba, dovoljno govori o tome da se i više nego dobro slažemo.
Otkud, zapravo, vi zajedno? Koliko znam, i ti si njemu gostovao na prvom solo albumu The Black Field?
Chris je otpjevao Ice and Pinewood Trees na albumu Sonic Bullets, pa zatim Restless na Dumb Loud Hollow Twang Deluxe. Nešto kasnije, ja sam mu gostovao na albumu Black Field. Dakle, mogu reći da surađujemo već skoro četiri godine.
Mnogi zbog te saradnje sa Eckmanom, The Strange nazivaju “najvećim hrvatskim izvoznim rock proizvodom”. Ili idu korak dalje pa koriste izraz - supergrupa. Koliko je to po tebi preterano? Ili realno?
Ovo “hrvatski izvozni rock proizvod” je dosta smiješno. Jasno da je pretjerano! U okruženju u kojem živimo i uz činjenicu da većina bendova s prostora bivše Jugoslavije vani svira po zavičajnim klubovima, možda se može i učiniti da smo mi izvozni proizvod ili supergrupa, ali da bi bio izvozni proizvod moraš prodavati daleko više albuma nego što mi trenutno prodajemo. OK, možda jednog dana :-)
Šta je po tebi zapravo supergrupa?
Meni osobno je to asocijacija na propale zvijezde koje se udružuju zbog novca i snimaju uglavnom loše albume i konstantno su na ego tripu. Ako uzmeš takvu definiciju, onda mislim da je jasno da je vrlo lako sastaviti nekoliko "supergrupa". Što je pjesnik htio reći u našem slučaju, nije mi jasno :-)
Oba izdanja The Strange - Nights Of Forgotten Films i EP Comin' Undone - produkcijski potpisuje Phill Brown. Kakvo je bilo iskustvo raditi sa tim velikanom?
Phill Brown je definitivno nešto najbolje što nam se dogodilo. Vrhunski profesionalac. Samo pomisli da radiš s nekim tko je snimao Led Zeppelin na Stairway to Heaven :-), Roxy Music, Bob Marleya... Prvi put da nisam bio pod stresom dok sam snimao u studiju. Nekako misliš da uz Philla, sve mora dobro ispasti. I stvarno je tako. :-)
Da ti je neko pre deset i kusur godina rekao da ćeš do danas doživeti sve ono što ti se dogodilo sa Bambijima, da li bi mu poverovao?
Kao i sa svim stvarima u životu nikad ne možeš predvidjeti što će se točno dogoditi. Recimo da nas je splet sretnih okolnosti, talenta i neloših pjesama doveo tu gdje jesmo. Što će dalje biti, vidjet ćemo.
Šta je po tebi glavna suština dobrog surf zvuka i da li možeš objasniti taj fenomen, da najvažnija i najbolja surf imena stižu zapravo iz dubokog kontinenta?
Mislim da je novinar Pitchforka kad je recenzirao Dumb Loud Hollow Twang napisao kako mi ustvari nismo svjesni "kič faktora" koji surf glazba ima u Americi. Pored toga, kako sam već spomenuo, naša glazba ima puno više drugih utjecaja nego što bi prosječni slušatelj na prvi pogled zaključio. Vjerojatno je ista situacija i s ostalim evropskim bendovima. Možda tu negdje leži objašnjenje zašto je trenutno evropska scena nešto jača od američke.
Da li se još čujete sa ekipom iz finskog benda The Flaming Sideburns!? Meni je pesma Spanish Blood jedan od najeksplozivnijih garažnih komada savremenog rocka...
Spanish Blood je stvar koju smo Dinko i ja napisali negdje 1996. nakon dva Spanish Blood koktela previše. Fincima se svidjela i snimili su je. Sa Flaming Sideburnsima se nismo dugo čuli. Ja sam ostao u kontaktu s njihovim bivšim gitaristom koji je inače svirao i u bendu Bomber, a sada je u Jolly Jumpers. Finska je po mom mišljenju jedna od najjačih zemalja što se tiče rock and roll-a.
Šta ti lično slušaš? Jednom si rekao da najmanje polovina tvoje zbirke ploča ima etiketu Ace?
Ja slušam dosta raznoliku glazbu. Sve od soula, exotice, loungea, do jazza. Ovisno o raspoloženju. Evo na brzinu: Les Baxter, Mickey Baker, Arthur Lyman, Quincy Jones, Scott Walker... Baš danas sam nabavio DVD Dr. Feelgooda uživo iz 1975. Jedan od najboljih bendova ikad.
Odakle si počeo da crpiš inspiraciju, kako si uopšte ušao u muziku?
Moje bavljenje glazbom seže u daleku 1982. Još tada sam imao bend, pa možemo na neki način reći da sam i veteran hrvatske scene. :-) A inspiraciju je poprilično teško objasniti. Pretpostavljam da dolazi iz nekog glazbenog i filmskog ukusa koji se godinama formirao. Nešto sasvim osobno što je dosta teško definirati.
Moram te pitati i za Zdenka Franjića i njegovu neuništivu etiketu Slušaj najglasnije. On je mnogima danas velikima trasirao put, a sam je ostao u nekom svom najdubljem undergroundu...
Neki dan sam baš razgovarao s nekim i spomenuo koliko nam je značilo to što nam je Zdenko izdao prvu kazetu. Ne bih rekao da nam je trasirao put, ali nam je to u tom trenutku bilo jednako važno kao i to što smo nekoliko godina poslije objavili Sonic Bullets za Ace. Zdenka nikad nije zanimala komercijalna strana izdavaštva. U tom smislu on je bio i ostao underground. Recimo da ga možemo smatrati dobrim duhom hrvatske scene.
Koliko ćete, za kraj, kao Bambi Molesters i dalje biti muzički zanimljivi ostajući surf bend? Ili nećete, obzirom da sam čuo da najavljujete i neke vokale za slijedeći album?
Mi još uvijek volimo to što radimo i ne umaramo se razmišljanjima što će biti trend slijedeće godine. Ima dovoljno drugih bendova koji razbijaju glavu s tim. Trenutno planiramo veću evropsku turneju s novim booking agentom tako da ćemo, pored ostalog, imati priliku svirati desetak koncerata u Skandinaviji i to je ono što nam je najbitnije. Svi albumi bi do ljeta trebali izaći za Warner i namjera nam je usmjeriti energiju na evropsko tržište. Vokali su uglavnom rezervirani za Strange. Mi smo na svakom albumu pomicali neke okvire žanra u kojem radimo, pa je za očekivati da ćemo u tom smislu i nastaviti.
Komentari
Trenutno nema komentara.
Morate biti prijavljeni da biste komentarisali tekstove.