Don Stipan između Scile i Haribde

Scenario: Hrvoje Hribar, Renato Baretić, Ante Tomić, Ivica Ivanišević
Uloge: Leon Lučev, Zrinka Cvitešić, Jelena Lopatić, Ivo Gregurević, Bojan Navojec
Žanr: Komedija
Trajanje: 109 min.
Proizvodnja: Hrvatska
Web: www.stojemuskaracbezbrkova.com

Film Što je muškarac bez brkova urađen je prema romanu Ante Tomića kao i nedavna koprodukcija bivših jugoslovenskih zemalja Karaula, i mogao je biti samo uspješan film, kako je to kolegica Kristina Đuković pomno i precizno analizirala. Komedija Hrvoja Hribara to jeste na mnogim nivoima. Film počinje sa vjernim portretom Dalmatinske zagore, gdje gastarbajteri u svojim mercedesima oplemenjuju krš i goli kamen svojim uvaženim prisustvom. Iako su veći dio života proveli na Zapadu da bi zaradili kruh svoj nasušni, gastarbajteri ne zaboravljaju svoj dragi kamen i drevne običaje.

Glavni muški lik je svećenik Don Stipan, koji pokušava biti vjeran katoličkoj crkvi i apstinenciji od alkohola, s kojim je ranije imao problema. Već to samo po sebi nije osobito lako, a situacija se još više zakomplikuje zbog mlade udovice prepuna energije i atraktivnih ženskih epiteta. Jadni svećenik dospijeva u dilemu težu od samog Teodice problema. Oko glavnog tandema koji u svojoj ljubavnoj igri ide naprijed-natrag, ovdje se vrti još likova koji su nam manje ili više (ne)simpatični i prepoznatljivi. Promućurna baba koja zna kako treba sa novcem, general hrvatske vojske kojem je jedini cilj u životu biti seksualno aktivan i konzumirati što veće količine janjetine, te ministrica odbrane koja vara svog muža, priprostog gastarbajtera, u, opet, sjajnoj izvedbi Ive Gregurevića, koji je što je stariji, sve bolji.

Ono što je i dobra i relativno loša strana ovog filma je činjenica da Hribar stvara velike mogućnosti za satiriziranje bitnih institucija kao što su katolička crkva i hrvatska vojska, kao i samog pojma tradicije, koji je bitan u mnogim sredinama. Nažalost, tj. bar na moju žalost, ova satira nikad ne postaje žestoka, već se uporno zaustavlja na nivou koji je ugodan i neće izazvati isuviše kritika od strane desničarskog bloka. Ipak, to i dalje jeste bitan korak u revitalizaciji hrvatskog filma, koji je dugo stagnirao, sa časnim izuzecima. Kritika crkve je osobito zanimljiva u postjugoslovenskom filmu jer je religija u svim postjugoslovenskim zemljama postala zamjena za druge kolektivne načine razmišljanja koji su dominirali u Titovo doba. Koketiranje katoličke crkve sa državnim institucijama i naglašavanje materijalnog iznad duhovnog su naravno stvari koje su vrijedne dublje analize, mada je Hribar ipak izabrao put čiste komedije, a ne političke satire, s kojom je mogao napraviti film koji možda ne bi bio prikazan na toliko festivala, ali bi ispunio svoju funkciju u potpunosti. Svećenikova dilema, sukob između personalnog i službeno strukturalnog, između ljubavi prema hiperaktivnoj udovici i odanosti Bogu, te vrijednostima celibata, klasična je dilema filmova praške škole koja se možda na ovaj način vraća u hrvatsku kinematografiju.

Pored pokušaja dobronamjernog ismijavanja bitnih institucija države Hrvatske, ovaj film jeste dakako i topla ljubavna priča koja, naravno, završava srećno. Leon Lučev briljira i u ulozi svećenika bez brkova, i u ulozi generala sa tipičnim vojničkim brkovima. Sva igrarija oko svećenikove muškosti koja je elegantno proturena kroz naslov filma funkcioniše dobro i dileme svećenika koji je, pored toga sto je svećenik, ipak muškarac koji ne može da u potpunosti negira svoju potrebu za partnerstvom, očinstvom, razumijevanjem i nježnošću. Pa i za seksom sa voljenom osobom. Amor vincit omnia. Okovi svećeništva padaju i Don Stipan izabira ženu umjesto Boga. Takva poruka se konzervativcima neće svidjeti i pored činjenice da je Hribar vrlo umjeren u svojoj kritici. Ja željno iščekujem njegov idući film.