The Kinks - Veliki među najvećima

Kada govorimo o Kinksima jednu stvar treba reći na samom početku, tek toliko da ne bude nesporazuma. The Kinks je jedan od nekoliko najvećih rock sastava u povjesti, a Ray Davies spada u red najutjecajnih autora poput Lennona, McCartneya ili Dylana, čiji je rad nadahnuo mnoge generacije izvođača od 60-ih godina pa sve do današnjih dana.

Osim dugog niza hitova snimljenih u prvim godinama djelovanja, ali i niza nepravedno potcjenjivanih konceptualnih albuma izdanih tokom 70-ih, Kinksi se smatraju i začetnicima danas iznimno razvijenog pravca savremene glazbe nekada zvanog hard rock, a danas heavy metal, iako oni sami u kasnijem razdoblju nisu krenuli tim putem. Nemjerljiv je njihov utjecaj na tzv. "novi val", "post punk", a osobito na uzlet "britpopa" 90-ih, a ne smijemo zaboraviti ni to da je trostruki Preservation, s drugim njihovim albumima tog vremena, stavio Kinkse uz bok The Who u stvaranju konceptualnih djela koja se mogu nazivati "theater rock" ili rock operama.

The Kinks su osnovani 1964. u sjevernom Londonu u postavi Ray Davies - vokal, gitara, njegov brat Dave - solo gitara, vokal, te Mick Avory - bubnjevi i Pete Quaife - bas. Prvi pokušaji su bili potpuni komercijalni promašaj, kako nepotrebna obrada Long Tall Sally na prvom singlu, tako i drugi singl koji se, iako je sadržavao odlične Rayove You Still Want Me i You Do Something To Me, prodao tek u stotinjak primjeraka. Ponešto obeshrabljeni Kinksi pokušavaju treći put i snimaju danas kultnu You Really Got Me koja je grupi osigurala uspijeh kako na domaćem terenu tako i u Americi. Ova je pjesma, kako to kaže američki muzikolog Robert Walser, "definirala heavy metal", a i sam Ray je jednom prilikom izjavio - "Heavy metal? To se nije tako zvalo kada sam ga izmislio." Ono što je zanimljivo je činjenica da je taj čuveni distorzirani rif koji stručnjaci pripisuju Daveu Daviesu, u stvari izmislio Ray nabadajući po klaviru u svojoj sobi, a što nam je on sam otkrio na koncertu u Parizu, iako je općem soundu nemalo pridonio i Dave koji je namjerno oštetio membrane zvučnika.

Vrijeme promjena

Nakon ovoga uspijeha slijedio je impresivan niz hitova koji je zacementirao ovu grupu na sam vrh, a Raya promovirao u jednog od najznačajnijeg autora svih vremena. All Day And All Of The Night, Till The End Of The Day, Waterloo Sunset, See my friends, Set Me Free, Too Much On My Mind samo su neki od bezvremenskih naslova, a ono najbolje je tek uslijedilo. Nakon izdavanja singla A Well Respected Man i prvog "ozbiljnijeg" albuma Face To Face Ray Davies je, kako to navode Logan i Woffinder u svojoj čuvenoj Ilustriranoj Rock Enciklopediji, "počeo raditi po mjeri njegovog osobnog zadovoljstva, a ne komercijalnog imperativa, koristeći finu ironiju i sarkazam primjenjujući ih na tipičan engleski kontekst svjesno dodirujući tradiciju Music Halla i Tin Pal Alleya." Ogledni primjeri takvog rada su bili Dead End Street, Days, ali i veličanstvena Sunny Afternoon možda i najljepša pjesma koju su stvorili.

Hit Days je bio najava kultnog albuma The Kinks Are The Village Green Preservation Society koji (poput Sgt. Pepers Beatlesa ili Pet Sounds Beach Boysa) nije dao nijedan pravi hit singl, ali je do danas ostao primjer Daviesovog tretiranja engleske tradicije i pastoralne utopije. Slijedio je njihov od kritike možda i najcjenjeniji album Artur - Or The Decline And Fall Of The British Empire sa kojega je skinut i veliki hit Victoria, a na kojem je Ray detaljno prikazao ono što je i najavio u naslovu ploče. Nakon ovog uspjeha došao je još veći, tj. izdan je singl Lola, najpoznatija pjesma ove, uvjetno rečeno, druge faze rada grupe, pjesma koja ih je još jednom dovela u same vrhove britanskih i američkih Top-lista, usprkos za to vrijeme teško probavljivoj transvestitskoj noti koju je imala.

Vrijeme nepravednog podcjenjivanja

Uslijedilo je vrijeme intezivne diskografske aktivnosti u kojem se grupa, nakon odlaska Quifea i promjene izdavačke kuće, bacila na ostvarivanje, po nekima megalomanskih zamisli Raya Daviesa a koje su uslijedile nakon komercijalnog neuspjeha odličnog albuma Muswell Hillbillies koji je sadržavao pjesme poput 20th Century Man, Holiday, a da i ne spominjem legendarni Alcohol. Osim toga, promjena glazbenog ukusa tj. raslojavanje na ozbiljni "simpho rock" s jedne strane, kao i na teen komercijalu s druge, dovele su do opadanja interesa za grupu.

U nizu albuma najviše je kontroverzi izazvalo izdavanje trostrukog (u stvari, zamišljen je kao trostruki, ali je izdan u dva dijela) Preservationa koji je sa svojih tridesetak tematski povezanih pjesama bio teško probavljiv široj publici i nikada nije uobličen u film, tako da je ta čast ipak pripala grupi Who i njihovom Tommyju. Ipak, danas, nakon toliko godina, te pjesme zvuče zanimljivo i sviježe. Sweet Lady Genevieve, Money Talks ili He´s Evil, samo se neki biseri sa ovog nepravedno potcjenjenog djela. Kada smo kod rock opera ne smijemo zaboraviti da je Pete Townshend za History of R&R kao njihov veliki obožavatelj izjavio -"Uvijek sam mislio da će Ray Davies postati veliki pjesnik. On je uveo novu vrst poetike koja je jako utjecala na moje početke". (Wikipedia)

Američka faza

Od početka 70-ih, grupi su akcije u Americi jako narasle tako da su i ploče primarno objavljivane tamo, a sve je rezultiralo i boljim komercijalnim uspjehom i orijetiranjem na njihovo bogato tržište. To je kulminiralo izdavanjem trolista uspješnih albuma u periodu ´79.-´83. (Low Budget, Give The People What They Want te  State Of Confusion) kojima su se dobacivali do američkog top tena iako se, realno gledajući, ne radi o ostvarenjima koji se mogu staviti uz bok prethodnicima fascinantnom Sleepwalkeru i Misfitsu. Daljnja izdanja su imala nešto slabiju prodaju i grupa nakon odlične Phobie 1993. prestaje sa izdavanjem novog materijala. Godinu poslije izlazi kompilacijski To The Bone (s nekoliko novih pjesama), a '96. Kinksi u Oslu imaju svoj posljednji zajednički nastup. Ray koji se i prije bavio produkcijom, teatrom i filmovima (sjetimo se samo odlične epizode u filmu Apsolute Beginners), nastavlja s izdavanjem samostalnih ploča.

Fascinantna ostavština

Ono što i danas fascinira je neprocjenjivo bogatstvo koje su ostavili na svojim pločama tokom cijele karijere. Svako njihovo djelo ima sakrivenih bisera koji se uvijek nanovo otkrivaju. Sjetimo se samo predivnih Stop Your Sobbin´ ili I Go To Sleep sa prve dvije ploče, koje su Pretendersi obradili i napravili od njih hitove (Chrissie Hynde je bila u braku s Rayom), Mr. Pleasent, Two Sisters ili Artificial Light, a da i ne spominjem Did Ya bonus sa zadnjeg albuma Phobia. Ray Davies je toliko jak autor da jednostavno nije mogao napraviti nešto ispod svoga nivoa, tako da čak i oni radovi u kojima je ipak pomalo upadao u prazan hod (Percy, ´71. ili Word Of Mouth, ´84.) imaju svojih blistavih trenutaka.

Kinksi i Ray osobno dobitnici su mnogih priznanja za doprinos i razvoj moderne glazbe, primljeni su u Rock & Roll Hall Of Fame (´90), u U.K. Music Hall Of Fame (´05), a i odlikovani su od strane britanske kraljice. Ipak, naveće im je priznanje vrijednovanje njihovog rada, kako od strane kritike, najeminentnijih svjetskih glazbenika, tako i od njihovog sljedbeništva kod kojega odavno imaju kultni status.

(Tekst je originalno objavljen u Zadarskom listu

U 2. delu sledi prikaz koncerta)