Čikara – stara ritmovska reč za preporuku kojoj se veruje – počašćava Popboks svojim prvim i, nadamo se, svakako ne poslednjim prilogom iz Holandije. Za početak, svedoči čudesnom susretu bivše čelistkinje Belle And Sebastian i nekadašnjeg lidera Screaming Trees
- Je l’ može Jari još uvijek besplatno?
- ’Tis goed (hol. za “U redu je!) - namigne stariji kolega vratar svom mlađahnom suradniku s viškom testosterona.
- Upoznaj se sa Jari Litmanenom - nastavlja zafrkanciju stariji koji je pred 10-ak godina u meni otkrio sličnost sa finskom nogometnom zvijezdom u Ajaxovom dresu.
Mada je prošlo punih sedam godina otkad sam prestao raditi u Paradisu, još uvijek kad osvanem nenajavljen na vratima uspijem među redarima uloviti poznato lice. Doduše, po prvi put da sam morao povući ovako niskog jokera, pa je lako moguće da ću polako i tamo početi ljubiti vrata. Šo je osjećaj ravan onom da vam netko naplaćuje ulaz u vašu dnevnu sobu.
Zašto sam, u stvari, pred Paradisom? Nedjelja je uvečer, djeca su zaspala, čak ni kiša ne pada, a pomisao na nedjeljni večernji TV holocaust dovoljno je zastrašujuća. Paradiso je, pak, ugodno pun “novim” ljudima i glas Marka Lanegana iz podsvijesti prijatno mi odzvanja u glavi, mameći me unutra.
Ne znam puno o prošlogodišnjoj saradnji
Marka Lanegana i
Isobel Campell, navodno je Lanegan inzistirao na zajedničkom projektu kao veliki fan Belle & Sebastian. Sam rezultat me nije impresionirao: album
Ballad of the Broken Seas je na drugo uho izašla bez da sam i zamijetio otkud je ušla, no moram priznati da imam problem sa Belle & Sebastian, pa nisam najpozvaniji ocjenjivati njihove radove. Od svog prvog (razočaravajućeg) kontakta uživo, preko pokušaja probijanja kroz njihove ploče, nisam uspio shvatiti u čemu je značaj ovog sastava.
Prvi kontakt uživo sa Markom L. jedno je sasvim drugačije iskustvo. Screaming Trees u proljeće ’92. na promotivnoj turneji Uncle Anestesia (svog prvog albuma za veliku kompaniju), pomeli su pozornicu Melkwega furioznom svirkom. Statična Laneganova figura, šake priljepljene za mikrofonski stalak, čvrsta točka u srcu uragana proizvedenog od braće Conner; Van Conner lijevo od njega na basu, a Garry Lee Conner desno na gitari. Fenomenalno!
Godinu dana kasnije sa albumom Sweet Oblivioni Nearly Lost You kao skoro hitom, stvari su izgledale dobro da ne mogu bolje
“Pazi kad Trees večeras otpušu Alice in Chains s pozornice” pripremam kolegu Patricka, dok smo istovarivali opremu oba banda pred Paradisom. Razlika u kvaliteti između Screaming Trees kao prave stvari i grozno precijenjenih Alice in Chains u tom momentu bila je toliko očita da je Patrick te večeri doista na spavanje otišao kao novopečeni fan Treesa..
Nekoliko godina i par odličnih Laneganovih solo albuma - i Screaming Trees napokon sami rasprodaju Paradiso. Pojačani Joshom iz Kyussa promoviraju finalni album Dust. Prije tonske probe po dvorani pogledom tražim Lanegana, Conneri su nabacili još koju kilu, pa ih nije teško primjetiti. Ali Lanegana nema. Nakon nekog vremena pojavila se bolesno usahla spodoba u čije lice se trebalo dobro zagledati ne bi li se pronašli tragovi čovjeka koji se odazivao na ime Mark Lanegan. Lanegan ili ono što je od njega ostalo, je bio otužni junkie, kakvih je puna crvena četvrt ovog grada.
Koncert je trajao tek jedan sat i jedva da je bio prosječan. Šteta. Jer, usprkos svojoj mainstream produkciji, Dust je u stvari vrlo solidan materijal koji nosi Witness - jednu od ponajboljih rock pjesama ikad napisanih, za koju mi nikad neće biti jasno zašto nije izdana kao singl.
Nestankom Treesa, Laneganova solo karijera je nestala sa mog radara. Otpisao sam ga kao još jednu žrtvu dopa, što se, na sreću, pokazalo krivim. Ne samo da su mu albumi koje je izdavao od druge polovice 90-ih naovamo odlični, nego je svojim glasom osjetno podizao kvalitet gomile raznih projekata na kojima se pojavljivao.
Doduše ovaj “ljepotica i zvjer”, (“Lee Hazlewood i Nancy Sinatra”, “Bjork i Einar” jeftine usporedbe se same nameću) ogled sa Isobel Campbell po mom mišljenju pad u usporedbi sa recimo njegovim posljednim solo albumom Bubblegum.
Prvi dojam uživo je da je Belle nezgodno ocvala i da Lanegan u poslijednje tri godine, na sreću, uspijeva na uzdi držati svoje mnogobrojne zvjeri.
Počinju predvidljivo sporo sa Campellinim pjesmama, no uskoro me pogađaju u srce obradom pesme The Gun Cluba Carry Home koju u ovakvoj eteričnoj verziji poznajemo sa četvrtog Laneganova albuma I’ll Take Care of You.
Na žalost, ne uspijevaju zadržati momentum. Pa se večer oscilira između balada koje je progutao žamor nezainteresirane amsterdamske publike, osjetno boljih pasaža razvodnjenog bluesa te općih mjesta poput Sand Lee Hazlewooda (još prije 20 godina na sličan način obradili su je E. Neubauten) ili klasika Hanka Williams Rambin’ Man u blues buggie ruhu. Band u kom nisam prepoznao nikoga (gitarist je pljunuti Bob Hoskins) je besprijekoran, ali i bez emocija što podvlači osjećaj ravnodušnosti prema većini odsviranog.
Vidim po internetu se piše kako je Campell/Lanegan album nominiran za neke nagrade, pa pretpostavljam da se Ballad of The Broken Seas doživljava kao visokoprofilni događaj. To je još jedna potvrda da je Mark Lanegan svojim post-Trees radovima uspio dogurati do statusa svete krave. Masa ljudi je jednostavno zaljubljena u njegov glas i izgleda da ga rado prate bez obzira kojim smjerom zaputi.
S pravom, jer Laneganov output od početka 90-ih do sada je bolji od svega što je, recimo, Waits (još jedan koji svojoj publici bez problema može pjevati telefonski imenik) napravio u istom periodu.
Komentari
Trenutno nema komentara.
Morate biti prijavljeni da biste komentarisali tekstove.