Mhm a-ha oh yeah da-da

Prije nego pokušam da dam bilo kakvu ocjenu, mislim da je bitno da napomenem kako su mi omiljeni albumi Darka Rundeka Apokalipso (1996) i U širokom svijetu (’99). Ruke (2002) su mi bile, u najboljem slučaju, tapkanje u mjestu, ako ne i jedan korak unazad.

Novi Rundekov rad zvuči kao savršen soundtrack za nesnimljeni film o jazz klubu koji se nalazi u nekoj dalekoj luci. Četiri je ujutru, bar je pun pijanih gostiju i to je doba kada nastupaju Rundek & ekipa, i sami pripiti. Rundekov album su himne razočaranih mornara/apatrida. Slično kao što je Pekić pisao o ljudima koji napuste svoju zemlju ali nikada ne pronađu drugu, Rundek to otprilike pretače u muziku. Majica Corta Maltesea koju dotični često nosi na svojim koncertima nije poza: teško je zamisliti osobu kojoj to bolje pristaje. Da li ovo znači da je album odličan? Ne, ali da je dobar - svakako.

Album otvara U-Bahn (njemački - metro), koja otprilike sublimira sve ono što album kasnije nudi. Prvo - od svih Rundekovih albuma ovaj je sasvim sigurno najhermetičniji. Dakle, malo hitova koji će vam se dopasti na prvo slušanje (12 ptica, Ne okreći se i, možda, Svitanje). Dalje, po prvi put je potpuno jasno da Rundek nikad nije uz sebe imao usviraniji bend. Cargo Orkestar (kao i Rundekov glas) je uvijek na prijatnoj granici falširanja, što uvijek zvuči kao improvizacija, a nikad kao greška.

Novi momenat u cjelokupnom dosadašnjem Rundekovom opusu svakako je Sensimilija - vjerovatno nešto najoriginalnije što je Rundek do sada snimio. Pjesma mi se ne dopada previše, ali me raduje, jer pokazuje da se ne plaši eksperimenata. Nešto govori da će Rundekova karijera dalje ići u ovome pravcu, što će svakako biti zanimljivo da se čuje.

Od hitova u klasičnom smislu, jedino 12 ptica, Put u sumrak i Ne okreći se zvuče baš onako kako treba na prvo slušanje. Naravno, nije sve savršeno, pa tako imamo malo samoplagiranja (12 ptica: „Preko vode mjesec plovi“ - Tigidigi rege: „A preko Save plovi Mjesec mlad“, i slično), ali sve u svemu, ovo će vjerovatno biti hitovi, naročito među onima koje je pridobio albumom Ruke.

U Ne okreći se su opet Cigani, čitave noći svira gitara a mi idemo do dna… i ako ćemo na tu temu - Toma Zdravković je to bolje opjevao i proživio. Jeste, Toma Zdravković, dobro ste pročitali. Doduše, ovo je shvatljivo, Ruke se dobro prodao zbog Ooooo, tko te meni poslao, a ne zbog Gledam istu sliku. Po principu „za svakog ponešto“, ovdje imamo Ne okreći se. Big deal.

Lični favoriti su Svitanje i Zvuk oluje. Prva pokazuje letargičnu „opuštenost zagledanosti u more“, u ko zna kom gradu i ko zna kojoj luci. Ovo je pjesma pomirenosti, pjesma starih ljudi, nalik na produbljenu verziju Stojim i gledam se kako postojim sa albuma Ruke, ali je lišena njene duhovitosti. S druge strane, savršenu Zvuk oluje mogu da zamislim kao pjesmu koju bi otpjevao/odsvirao Vlada Divljan (Rodina, npr, sa albuma Sve laži sveta). Darko je i ranije koketirao sa ruskom muzikom: recimo, obrada tradicionalne Ljubav se ne trži, kao i Tajga (U širokom svijetu). Ovo je prva pjesma u kojoj to ne zvuči kao eksperiment: teško je zamisliti muziku koja bi bolje otpratila tako dobar tekst. Dalje, poslednji put sam ovako pametnu upotrebu etno elemenata čuo na albumu Gulag orkestar američke (!) grupe Beirut (sutra prikaz albuma – op. ur). Ovo je pesma 10/10 i stoji rame uz rame sa Rundekovim himnama kao što su Old boy, Senor ili U širokom svijetu.

Sveukupno gledano, jedini (ali veliki) problem ovog albuma je njegova forsirana promišljenost i hermetičnost pojedinih pjesama. Ovo drugo se liječi tako što se album presluša par puta, sa čim obožavaoci Rundekovog lika i djela ne bi trebali da imaju problem. Prvo, na žalost, album kao cjelinu kvalitativno svrstava ispod U širokom svijetu i Apokalipso. Očigledno je da je Rundek želio da album zvuči apatridski, pa je u svakoj pjesmi to potencirano do granice dosade. Tako imamo obradu Kad si bila mala Mare na engleskom, koja zvuči odlično - ali zašto? Šta bi joj nedostajalo na hrvatsko/srpskom?

Slično je i sa pjesmom Kolo, koja je sve ono što Zvuk oluje nije, tj. ovdje imamo isforsirani tra-la-la etno sa etno elementima u kome ima još malo etno elemenata. Ovo je prazno, i da je Goran Bregović kompozitor a ne plagijator, vjerovatno bi zvučao baš tako. Što je užasna uvreda, uzgred.