Spencer Kreg, klavijaturista i jedan od dvojice tekstopisaca montrealskih indie heroja Wolf Parade, svojim projektom Sunset Rubdown na čudan način jasno iscrtava sve puteve kojima je njegov matični bend krenuo. Shut Up I Am Dreaming donosi toliko snage da SR može da uništi WP. Zato što oba benda naseljavaju sličnu muzičku teritoriju, ali se ovog puta jasno i glasno izgovaraju imena ličnih bogova
Wolf Parade su, bez obzira na sve pohvale koje su stigle na njihov račun, u osnovi doživljeni kao second-hand-više-Pixies-manje-Talking-Heads verzija heroja novomilenijumskog prkosa
Arcade Fire. Čak i takve reakcije su im pomogle da njihov prošlogodišnji album
Apologies To Queen Mary slave ljudi indie orijentisane muzičke kritike kao jedan od vrhunaca sezone, ali je, s obzirom na svu divnu muziku koju su napravili, to bilo prilično okrutno. Kao da je mnogima bilo lakše automatski se linkovati na pomenuti kanadski bend, nego pokušati dešifrovati svo bogato naslijeđe koje se nalazilo u pjesmama Wolf Parade.
Od svemirskih opera Davida Bowiea do kabaretskog freak-showa Toma Waitsa, najvidljiviji uticaj je kantautorska tradicija, s povremenim izletima u predjele Tima Buckleya i Leonarda Cohena (i to ne sjetnog Cohena s kraja 60-ih, nego onog iz 80-ih, sintisajzerskog i krajnje pesimističnog). Cijela ta tradicija je propuštena kroz specifičan lo-fi senzibilitet koji je mnogo vidljiviji na ranije objavljenim izdanjima.
Nakon svega, zvuk koji ovaj četverac (Jordan Robson, Cramer Michael Doerksen, Camilla Wynne Ingr i Kreg) stvaraju na Shut Up I Am Dreaming čini se definitivno njihov, koliko god blizak Wolf Parade. To je u osnovi mudrost i sposobnost da se stvore pop melodije koje ste u stanju odsvirati na akustičnoj gitari ili klaviru. To je ono što ih izdvaja iz gomile.
Najbolja stvar na Shut Up I Am Dreaming su tekstovi. Spencer Kreg je i u svojim pjesmama sa Wolf Parade pokazao nevjerovatan pjesnički dar. Ovdje dolazimo do ultimativne reference u rukopisu Sunset Rubdown - Jeff Mangum i njegov bend Neutral Milk Hotel (uzori Arcede Fire).
Spencer Kreg, na Mangumovom tragu, nudi jedinstvenu i kompleksnu mitologiju. Anđeli, voda i zmije stvaraju svijet bogat i neponovljiv, nad kojim lebdi prijeteća činjenica smrti. And if I fall into the drink, I will say your name, before I sink može biti obećanje istinske ljubavi, ali i prizivanje najvećeg od svih imena Oca. Vjera i sumnja u isto vrijeme, nešto što je veoma današnje:
I’m not that kind of whore
But I am a little lord
Lord, grant me, gracious,
I am burning up inside
(Nisam takva vrsta kurve
Ali jesam sitni gospod
Gospode, podari me, darežljivi
Jer ja izgaram iznutra )
Ako i postoji veza između Arcade Fire i Sunset Rubdown, ona se ne nalazi u muzici ili stihovima. Ta veza ne obuhvata samo ta dva benda, nego mnogo više ljudi i može se opisati kao generacijski senzibilitet. Protjeravši ironiju i cinizam, gomila mladih je proglasila svoje vrijeme vremenom iskrenosti, odgovornosti i prisutnosti.
Od top 10 osvajača Bloc Party do soničnih avanturista
Xiu Xiu, od indie heroja Arcade Fire do beogradskog
Autoparka, čujemo glasove koji zahtjevaju da se bar ponekad stane iza onog što se kaže, da se kaže ono što se misli, bez obzira na to koliko bolno moglo biti, i da se uradi nešto ne bi li se stvari promjenile, ali da se u isto vrijeme dozvoli sebi biti zadovoljan i srećan onim što jeste. Sve ove ljude krasi velika mudrost, velika iskrenosti i veliki fatalizam. Riječi
whatever i
nevermind čine se sad kao najnepoželjniji uzvici. Umjesto toga, Spencer Kreg nam nudi tvrdnju o nestajanju koja je u isto vrijeme oda poniznosti i prisutnosti:
There are things that have to die
So other things can stay alive
The fire burns, it burns to give,
It has to burn, alive, to live
(Postoje stvari koje moraju umrijeti
Kako bi druge stvari mogle živjeti
Vatra gori, gori da bi davala
Mora goriti, živa, da bi živjela)
Shut Up I Am Dreaming ne zvuči kao album koji će promjeniti svijet ili muzičke pejzaže današnjice. Sunset Rubdown nisu bend koje bismo mogli nazvati spasiocima bilo kakvog žanra. To je iznad svega muzika koju svako otkriva za sebe, bez velike pompe, na podu svoje sobe ili prekriven ćebetom. Ovo je nešto veoma lično i može se desiti da mnoge odbije lirska zatvorenost i teret komplikovane mitologije.
Kao prošlogodišnji Lookingafter Vashti Bunyan, ovo je muzika koju će tek rijetki zavoljeti, ali onima koji je zavole u stanju je otkriti sva svoja blaga.
Komentari
Trenutno nema komentara.
Morate biti prijavljeni da biste komentarisali tekstove.