Let em av it

U ova moderna vremena reperi poput Giggsa su retkost. Ne samo zbog toga što on ima drugačije planove sa karijerom, u odnosu na puko uzimanje keša, (jedan od njih je da poveže američki i englseki hip hop), već i zbog pristupa muzici. Tokom snimanja albuma, Giggs je isporučio hitove poput Don’t go there i Slow Songs, da bi, na kraju jednostavno digao ruke od njih. Zašto? Zato što se u njegovom pristupu ne radi o pravljenju novca pomoću hitova, već o povezivanju sa ljudima, puštanju fanove da “av it”.

On jednostavno nema tipična moderna reperska samohvalisanja, već piše pesme koja se više nadovezuju na old-school hip hop, na primer kada slušamo o njegovom sinu, saradnicima, ali najvažnije, o njegovom bolu.

Giggs je bio uhapšen zbog nošenja oružja i, iako je svoje "odležao", još uvek se svakodnevno suočava sa policijskim prepadima i različitim taktikama zastrašivanja, čiji je cilj da ugroze Giggsovu popularnost na osnovu kriminalne prošlosti. Zato slušamo ovog hip hop umetnika kako izlaže sirovu realnost sa ulica u kojoj su neprestana policijska maltretiranja neizbežna (“they say that my [Giggs] music is all negative but that’s all I see so what the fuck am I supposed to say?”), što u sećanje priziva tekstove američkih legendi kao što je N.W.A ili Jay-Z.

Upravo se početak albuma direktno bavi problemima sa policijom i Giggsovom odlučnošću da nadvlada njihove pokušaje da mu otežaju karijeru. The Way It Is je najbolja od prvih nekoliko pesama - njen gladak flow se odvaja od ritma pesme kako bi dao emocionalnu suštinu problema o kojima se govori. Iako produkcija ovih pesama može slušaocu delovati pomalo monotono, tekstovi su ono što se računa.

U The Way It Is, intimna Giggsova strana zaista izbija dok moli: „Excuse me if I offended anyone through the pain in my heart it’s the struggle that I’ve come through“, dok u Look What the Cat Dragged In slušamo kako ponosno ističe ono što je postao. Prvih nekoliko pesama bi moglo slušaoca da navede na pomisao da se Giggs razmeće. Ipak, to više liči na nevino pokazivanje ponosa zbog toga što je postao uspešan. Gotovo kao kada malo dete konačno pokaže majci dobre ocene za koje je veoma naporno radilo.

Ta iskrenost u tekstovima, Giggsova nepatvorena lakoća u prikazivanju emocija, daje mu ne samo izgled "pravog" rapera, već ukazuje na ljubav prema muzici i fanovima, ljubav koja je izrazito uzajamna. Nema mnogo rapera koji su dovoljno hrabri da toliko prospu sebe u tekstovima, ali Giggs je neustrašiv i to je ono po čemi se on razlikuje od većine kolega.

Drugi deo albuma je tematski raznovrsniji. Pesmu Little Man & Me Giggs posvećuje sinu i iako tekst možda nije toliko nežan ili elokventan kao što mogu biti pokušaji drugih izvođača na sličnom tragu (na primer: “when he [Giggs’s son] was first born and I used to wipe his shit”), Giggs završava moćno kada, na samo sebi svojstven nežan način, objašnjava koliko mu je sin važan. Ubrzo shvatate da je to jednostavno Giggsov stil, da je to ono što Giggsa čini Giggsom.

Matic probija zvučnike na način kako je to ranije učinio Lil’ Wayne u A Milie, dok apokaliptični pozadinski vokali u What More Do They Want daju dozu pretnje Giggsovom glasu. Čak iako ove kasnije numere predstavljaju poželjnu promenu u odnosu na produkciju sa početka, opada ubedljivost tekstova i flow, jer im nedostaje najbolje oružje iz Giggsovog arsenala. Ali to će doći sa iskustvom.

Giggs u intervjuima često izjavljuje kako nikada ne bi voleo da izneveri fanove i sa ovim albumom to sigurno nije učinio. Na njemu slušamo rapera sa svežom vizijom, kome nije stalo samo do bezdušnih hitova. On ima potencijal i volju da gurne britanski hip hop na svetsku mapu i istovremeno odbaci istrulele ruševine grimea.

Sa ovim albumom i nagradom BET kao vetrom u leđa, teško je osporiti da Giggs nije na putu da to i uradi i tako postane engleski Jay-Z. Napokon, sam Giggs kaže: “They feel pain everywhere, nowhere’s different.”

Sa engleskog preveo: Nebojša Marić