Yeah So

Charles Watson i Rebecca Taylor su formirali Slow Club 2006, a prošle godine je objavljen Yeah So, koji sada stiže i na američko tržište, što je zgodna prilika da se ispravi nepravda i ukaže na potencijal benda.  

Iako ih je muzičko javno mnjenje pred izlazak ovog izdanja prepredstavljalo kao naslednike White Stripesa –verovatno samo zato što iza svakog uspešnog frontmena na gitari valjda sedi žena za bubnjevima – ovaj mlađani britanski duo mnogo više podseća na englesku verziju She&Him.

Sveža kombinacija muškog i ženskog vokala, jednostavne 60’s melodije, već dobro poznate kod indie bendova, blago skretanje ka folk ritmovima, ali u tweepop raspoloženju, predstavljaju osnovne smernice zvuka Slow Cluba.

Bez preterivanja i arogancije, muzika ovog dua vraća romantičnu atmosferu na plesni podijum za one koji još nisu zaboravili kako se uživa u flertu bez ambicije i stresa, just for fun. Slike iz 60-ih u savremenom pakovanju, šimike za dečake i polka dot haljine za devojčice...  

Naslov svake pesme je zapravo jedna stranica dnevnika posvećena zaljubljivanju, parovima, raskidima, međuljudskim odnosima, ali bez zamorne melodramatike i usiljenog filozofiranja na zadatu temu. I rečima Slow Cluba: Giving up on love, I Was Unconscious, It Was A Dream, Our Most Brilliant Friends, There Is No Good Way To Say I’m Leaving You, Thinking, Drinking, Sinking Feeling, When I Go…  

Album otvara klasičan dijalog između dvoje prijatelja suprotnog pola o tome da li će, kada i na koji način zaprositi jedno drugo, ukoliko ostanu sami u budućnosti

If we’re both not married by twenty-three will you make my year and ask me?
If we’re both not married by twenty-five, I hope that there’s some childish spark still alive
If I get to forty and I don’t have a spouse, I’ll fashion you a letter and I’ll send it to your house (When I go).  

Dance till the morning light nije klasičan poziv na ples, nego briljantan, a tako jednostavno napisan, ljubavni manifest koji treba preneti u celini:  

There are things in my wallet I will never use 
I’m the fifty-first member of a god-awful group 
Connected by rain they said we’re all the same 
But I don’t know, I don’t know, if they’re telling the truth

Cause there’s always that someone who’ll be easier on your eyes 
So forget the politics of living alone 
And just dance ‘till the morning light

I heard you were looking for a man to lead 
Well, I can tell you that I’m not the one you need 
I’m always three steps behind the dance and the time 
So if I can’t change for you, I won’t change for me 
 
Oh as stubborn as it is, as stubborn as I am 
I can tell you that there is no pearl in this clam 
Oh a diamond maybe, I stole it see 
But it was only to try and get you home with me. 

A poslednje poglavlje ovog zvučnog dnevnika je najduže i, kako dolikuje jednom pametno osmišljenom “projektu”, najefektnije. Radi se o nevidljivom nastavku pesme koja zatvara album, Our most brilliant friends, u kojoj se na trenutak otvara ta lomljiva unutrašnjost romantika, ali, ponovo, bez trunke patetike i kljakavog samosažaljevanja:
 

And you say baby a lot in your songs 
It takes all my courage not to sing along 
And now my beating heart belongs to my drum. 
 

Bilo bi preterivanje tvrditi da Slow Club donose nešto specifično i inovativno na internacionalnu indie scenu. Ovo izdanje neće ništa naročito promeniti u katalogu nove muzike za 2010. godinu, i najverovatnije se nijedna pesma sa ovog albuma neće naći na best of listama decenije koja je tek počela. Sa druge strane, nenametljivost muzike Slow Cluba u “saradnji” sa jednostavnim, i utoliko kvalitetnim tekstovima o ljudima i njihovim vezama, pruža savršen soundtrack za bezbrižnije proleće 2010. 

Ovo je pravi vodič za opstanak ono malo fatalnih romantika koji se još uvek zaljubljuju, uporno tvrdeći: I’m giving up on love!

Audio:

• MySpace