„Slaba fuzija bluesa, soula, punka i Balkan-rocka 70-ih“ je suma-sumarum ocene novog albuma nekadašnjeg legendarnog frontmena još legendarnijih Majki sa tastature Popboksovog zagrebačkog prijatelja i bivšeg Baretovog izdavača. Srce je neujednačen set pesama na kome Bare kao da ne zna šta i kako dalje - vratiti se u totalni rock 'n' roll Majki ili posvetiti se cashovsko-rubinovskoj formuli. Jednačina sa dve nepoznate je postavljena ali ne i rešena, jer Bare očito ne može sam, nego mu nužno trebaju jači pobočnici
Nakon raspada
Majki bilo je onih koji su pomislili kako je tek pitanje vremena kada će hrvatski simbol narkomanije završti u nekoj prašnjavoj fotelji sa iglom u veni, dotrajalom čokoladom u staniolu, pepeljarom punom opušaka i LP pločom New York Dollsa koja se na starom gramofonu već satima vrti u prazno
Čast Bogu, teško je zamisliti nekoga tko bi to poželio. Jer
Gorana Bareta smo, kao našeg najvećeg buntovnika (sa ili bez razloga), toliko zavoljeli da su mnogi od nas iskreno strepili za njegovo zdravlje, a onda i poželjeli da mu solo karijera bude uspješna barem koliko i karijera Majki.
Prvi album Izgubljen i nađen (2001) s velikim hitom Put ka sreći dao je do znanja kako je rekonvalescentski happy end možda konačno započeo. Uz novookupljene Plaćenike, Bare je majstorski proširio svoj glazbeni teritorij na blues, country, bluegrass, soul, pa čak i funk-rock te zakucao na vrata mainstreama. Bio je to dobro osmišljen album na kojem se Bare ukazao poput nekog našeg Stevea Earlea.
Drugi album 7 (2003) stigao je na pripremljen teren jer Izgubljen i nađen našao je put do naklade od više od 10.000 primjeraka, o čemu estradne zvjezdice raširenih nožica i isturenih sisica mogu samo sanjati. Ipak, taj rasni blues & soul album u bezgrešnoj produkciji Smokve & Riste, usporediv s povratničkim Don't Give Up On Me Solomona Burkea, nije polučio veće hitove i počelo se šuškati o otpuštanju Plaćenika.
Službenih vijesti kako će Bare sljedeći album snimiti oslonjen na vlastite snage i klavijaturistu Marka Križana nije bilo, no na kraju je tako ispalo. U potpisu novog Baretovog albuma Srce, čiji se izlazak očekivao i nešto prije, nema Plaćenika, a po gradu kruže razne priče zašto je do toga došlo. Usto, sve gitare, s izuzetkom Waltza za pokojne na kojoj su sudjelovali Kraljić i Rodick, Bare je snimio sam. Produkcije se, pak, uhvatio Marko Križan, pa ne čudi što su u prvom planu teške orgulje i ritam-sekcija, dok Baretova gitara u pozadini stvara stoogesoidnu buku, no ipak je to ili čudno i nelogično ili tek na razini demo-snimke začinjene puhačima.
Neke pjesme zbog toga su jako izgubile, pa je ili doista trebalo posegnuti za receptom garažne dorečenosti i beskompromisnosti Dead Moona ili Bareta do dna uroniti u poluakustični blues, tex-mex, country i folk s produkcijom kakve postavljaju Daniel Lanois, Joe Henry i Rick Rubin ili pozvao Denykena da mu posloži novu glazbeničku postavu. Umjesto toga, dio pjesama zvuči poput neshvaćenog trećeg albuma Saintsa na kojem su prvobitni australski punk-rockeri uveli puhače, a dio se referira na detroitsku soul-punk vezu. Na žalost, ni na tekstovnoj razini Srce se ne može mjeriti s višim Baretovim dometima. Svaka čast njegovoj iskrenosti, dobrodušnosti i neposrednosti, no da je netko drugi otpjevao neke od novih Baretovih tekstova, zvučao bi smiješno, ridikulozno, pa čak i patetično.
Srećom, njegov credo mu još donekle dopušta da ono što bi kod drugih zvučalo poput lošeg narodnjaka iz njegovih ustiju zvuči poput borbe s osobnim i sveopćim balkanskim demonima. Pri tome dopuštam da su nekima ta Baretova borba i zazivanje istine i pravde već zamorni, čak i kad imaju socijalnu potku, mjestimice ne bitno iznad pučkoškolske razine kao u Profesionalno na Balkanu sviram rokenrol.
Unatoč svemu, ulaz u album s punkerski žestokim soulom Izabirem život i orguljaškim blues-rockom Svako jutro nije loš. Te dvije pjesme mogle su biti ubojite da su “odšarafljene” gitare pomaknute u prvi plan. Najbolji momenti albuma su bolna “I dok pleše sama s kišom” Lidije Bajuk i tužan Ovisnički blues, a nisu loše ispale ni supijani Waltz za pokojne s cooderovskom tex-mex atmosferom i jazzirana Uh, kakav svijet.
Ako je nešto spasilo album od potpune katastrofe, onda su to Baretov gard, karizma, instinkt i biografija. Ipak, doista je teško pobiti kako mjestimična arhaičnost u sjećanje više priziva Time negoli Majke. Nije jasno zašto Bare ne igra na kulerstvo Keitha Richardsa, što bi doista mogao.
Komentari
-
Back In Black (gost)
| 21.10.2008. 14.18.52
Sve sta mogu rec je-Bare KRALJ!
-
rokaj (gost)
| 10.06.2009. 17.51.55
bare zakon siiiiiiiii
Morate biti prijavljeni da biste komentarisali tekstove.