Iako deluje kao skroman momak koji se puno zahvaljuje, Richard Melville Hall je i kao muzičar i kao čovek sklon velikim gestovima.
Na sinoćnjem nastupu na izuzetno posećenom Main Stageu pesmu Porcelain posvetio je 10-godišnjici Exita, sa akcentom na njegovu društvenu ulogu.
Iako deluje kao skroman momak koji se puno zahvaljuje, Richard Melville Hall je i kao muzičar i kao čovek sklon velikim gestovima.
Na sinoćnjem nastupu na izuzetno posećenom Main Stageu pesmu Porcelain posvetio je 10-godišnjici Exita, sa akcentom na njegovu društvenu ulogu.
Iz ugla teksta ("In my dreams I'm dying all the time") i atmosfere pesme teško je dokučiti smisao ove posvete, koja bi sigurno više ležala Mobyjevom prijatelju Davidu Lynchu, kome je bila namenjena Go sa debija Moby (1992).
Na meniju su bila i druga, globalnija i važnija društvena pitanja.
Inače strastveni čitalac New Yorkera i Economista koji ima običaj da piše eseje o raznim društvenim pitanjima i da ih nudi uz albume, Moby nam se izvinio “zbog Amerike” i zlog čika Busha, i izrazio nadu da će sa novom administracijom stvari krenuti na bolje.
Kada je reč o muzici (konačno da pređemo i na to pitanje), Moby je, potpuno svestan karaktera događaja, sinoć pucao samo iz teškog naoružanja – na meniju su bili hitovi sa popularnih albuma Play, 18 i Hotel, a izvedba ženskog pratećeg sastava je bila sigurna, iako sadržinski veoma plitka.
Jednostavno, ne treba vam da puno slušate kako Moby i njegov bend sviraju rock da biste shvatili da je to banalan i predvidljiv rock, a isto važi i za techno i blues.
U sviračkom smislu, Moby je sinoć bio jedna od slabijih karika – kada je distorzija bila isključena ili kada je čitav bend svirao, gitara se uopšte nije čula, a ako je suditi po katastrofalnoj uvodnoj solaži iz Body Rock, to i nije bilo tako loše rešenje.
Jedina svetla tačka u tom smislu bila je pevačica Joy Malcolm, koja zaista deluje kao da je rođena da peva blues.
Rezultat je bio zbir dobro uklopljenih klišea koji kod publike treba da izazovu očekivane reakcije – melanholično singalong osećanje, skakanje uz “rokačinu”, itd.
To je Mobyju sinoć samo delimično polazilo za rukom.
Neočekivano odsvirana obrada Lou Reedovog klasika Take a Walk on the Wild Side (koju je Moby posvetio Njujorku) dodatno potvrđuje da je osnovni nedostatak njegove estetike odsustvo priče i konkretnog osećanja (dakle onog koje nije vezano za metafiziku).
N. Marić
Foto: S. Milojković
NAPOMENA:
Komentari ne odražavaju stav redakcije Popboksa već je ono što je u njima napisano isključivo stav autora komentara.
Da bi vaš komentar bio objavljen potrebno je da bude vezan za sadržinu teksta, odnosno da predstavlja mišljenje o objavljenom tekstu.
Nećemo objavljivati uvredljive, nepristojne i netolerantne komentare, kao ni one čijim bi se objavljivanjem prekršio Zakon o javnom informisanju.
Ukoliko nam u komentaru ukažete na činjeničnu, gramatičku, slovnu, tehničku i sl. grešku, bićemo vam zahvalni i prosledićemo informaciju odgovornima u redakciji, ali taj komentar nećemo objaviti.
Komentare koji se tiču uređivačke politike nećemo objavljivati, sve predloge (i zamerke, pohvale...) koje imate možete nam poslati e-mailom.
Komentari