1 1 1

Za svoje jubilarno 10. izdanje, Motovun Film Festival pripremio je najambiciozniji program dosad. Tako se od 28.7. do 1.8. u tom gradiću na brežuljku u središtu Istre slavio istovremeno 10. rođendan festivala i 100. rođendan ruskoga filma, kojemu je ovo izdanje festivala bilo i posvećeno. U čast tome, otvoreno je i novo (peto) dnevno kino.

Ove je godine program bio stvarno impresivan; prikazano je više od 100 filmova i od njih čak 28 u glavnom programu. Osim brojem filmova, program se isticao i raznovrsnošću - na festivalu su bili prikazani svi tipovi filmova osim holivudske produkcije. Dnevno je bilo održavano 16 projekcija, a motovunska su kina svakodnevno radila od deset ujutro pa gotovo do jutra.

Sa noći sa četvrtka na petak radila su neprekidno zbog prikazivanja filipinskog filma Smrt u zemlji Encantosa u trajanju od čak 540 minuta. Nisam ga, na žalost, imala strpljenja pogledati, no uporni filmofili koji jesu jutro nakon projekcije bili su nagrađeni doručkom.

Prema statistici organizatora, samo je jedan film režirala žena, jedan je imao svjetsku premijeru i jedan je snimljen u jednom kadru.

No, krenimo ispočetka. Festival je otvoren jutarnjom projekcijom irskog filma Once u kinu Bauer. Ova dirljiva naturalistička glazbena drama opisuje početke dvoje mladih muzičara u Dublinu, koje glume Glen Hansard (član popularnog irskog benda The Frames) i Marketa Irglova, koji su i napisali i izveli glazbu za film.

Glavni je program otvoren prikazivanjem otkačenog filma o bendu umirovljenika Mladi u srcu Stevena Walkera čiji naziv možda najbolje opisuje i sam festival: iako slavi tek 10. rođendan, ovo je jedan od prvih filmskih festivala u Hrvatskoj poslije SFRJ.

Prvi je dan bio, kao i svi ostali, zaključen zabavom na terasi. Kao i prije 10 godina, na prvi se dan održao koncert Gustafa. Uz besplatnu rakiju i veselu glazbu, živa se atmosfera oduljila gotovo do jutra.

A nakon toga, jao, umorno spuštanje niz motovunsko brdašce na spavanje u kamp. On se naime nalazio u podnožju brda, te su za one koji su bili voljni dati 15 kuna autobusi vozili gotovo neprekidno. Ja ipak nisam bila jedan od tih, draže mi je malo tjelovježbe prije spavanja. Ipak, mogu zamisliti da je za one u alkoholiziranom stanju bilo i poprilično opasno, te sam čak čula za nekolicinu slučajeva uganutih gležnjeva.

Uh, neugodna strana ovog inače pozitivnog i zabavnog festivala-prisilno buđenje u (pre)ranojutarnje sate. Naime, u kampu se teško moglo uhvatit hlada za one koji nisu došli makar dan ranije, a sunce ima neugodan običaj pretjerano užariti šator već od šest ujutro, te ga pretvoriti u nepodnošljivu saunu. Nakon poluuspješnog pranja u kamperski uobičajenim ledenim tuševima, vrijeme je za gimnastiku - tj. uspon na brdo.

Iako je večer još daleko, gradić Motovun već vrvi raznoraznim posjetiteljima i svi (brojni) kafići su ispunjeni. Ako je netko ogladnio, mogao je izabrati nešto od iznenađujuće raznovrsne ponude fast fooda po očekivano visokim cijenama. Pića su ipak bila jeftinija, a i izbor je bio na nivou.

Od programa filmova drugog dana posebno bih izdvojila odličan bugarski film Svijet je velik a spas čeka iza ugla Stefana Komandareva. Fotografija je prekrasna i rame uz rame zapadnoj kinematografiji, a i ideja filma me oduševila. Definitivno za svaku preporuku!

Što se trećega dana tiče, meni se i mojim prijateljima neobično posrećilo. Naime, kartajući se na terasi i ništa ne očekujući slučajno smo ostali unutra i kada je započeo VIP prijem u čast 50-godišnjice glumačke karijere glumice Mije Oremović zapamćene po ulozi tete Mine u slavnom filmu Tko pjeva zlo ne misli. Pa smo osim besplatnih njoka s tartufima i odličnog istarskog vina, slučajno dobili i neočekivanu čast prisustvovanja na ovom dirljivom i važnom događaju za hrvatsko glumište.

Zadovoljni i punih trbuha uputili smo se onda u kino Barbacan na prvo prikazivanje interaktivnog filma Kinoautomat: čovjek i njegov dom u remasteriranom obliku. Film je baziran na vrlo interesantnom i (pogotovo za 1967. godinu kada je film snimljen) revolucionarnom konceptu: gledatelji naime pritiskom na tipku daljinskoga upravljača odlučuju o sudbini gospodina Novaka, protagonistu filma, i daljnjem toku priče.

Zamišljen je kao satira na demokraciju, gdje svi glasamo ali ishodi na kraju uvijek ostaju isti. Kroz film nas je provela simpatična Alina Činčera, kćerka autora Raduza Činčere, istaknutog pripadnika čehoslovačkog novovalnog filma 60-ih.

Nakon kraja filma, ostali smo sjediti na mjestima jer je na programu odmah nakon bio poznati dokumentarni film Čovjek na žici Jamesa Marsha. On nas upoznaje sa pomalo ekscentričnim Francuzom Philippeom Petitom koji se odlučio na mnogima nezamisliv pothvat - na žici prehodati udaljenost između tornjeva-blizanaca Svjetskog trgovačkog centra.

Film je snimljen vrlo dinamično, koristeći se originalnim arhivskim materijalima, intervjuima protagonista ovog „umjetničkog zločina stoljeća“ i novosnimljenim rekonstrukcijama originalnih događaja. Tako da savršeno uspijeva gledateljima oživjeti nezamislivu volju, organiziranost i upornost grupe mladih ljudi sa velikim idejama.

U kinu je Barbacan u nešto kasnijim noćnim satima prikazan još jedan neobični klasik. Radi se, naravno, o Tommyju Kena Russella, kojemu je na ovome festivalu uručena i novoosnovana nagrada „Maverick“, dodjeljena zbog dugogodišnjeg doprinosa "rušenju tabua, kršenju zabrana i pomicanju granica slobode filmskog izraza". Najavio je i dolazak sljedeće godine, te snimanje novog filma upravo na hrvatskim lokacijama!

Kada smo već prilično kasno u noći izašli iz kina, na glavnoj nas je motovunskoj ulici (ne znam kako se zove, ali mi smo je prozvali „luda ulica“) dočekao pravi dernek: hrpa rasplesanih ljudi i neobični Russendisko party. Uz originalnu i raznovrsnu rusku glazbu (stvarno je svega bilo: od narodnog do ska), te živu i rasplesanu atmosferu mnogi su i danas dočekali sljedeće jutro. Ali ni to nije sve, za one kojima je bilo više do uobičajenijih hip hop ritmova, bio je tu i veliki koncert grupe TBF na terasi. Zabave za svakoga!

U četvrtak, sljedećeg dana, od filmova me najviše zainteresirao ruski krimić Teret 200 redatelja Alekseja Balabanova za koji se tražila karta više iako je bio prikazivan na Trgu, najvećem motovunskom kinu. Mnogi koji su ostali bez karte pratili su film sa terase i stepenica hotela Kaštel. Ovaj pomalo brutalni film (nije ni čudo da autora nazivaju „ruskim Tarantinom“) definitivno je ispunio moja očekivanja.

Budući da smo imali pauzu do Poliestera, sljedećeg filma za kojeg smo se odlučili, odlučili smo odigrati VIP filmski kviz koji se svakodnevno održavao nedaleko trga. Pomoglo nam je ubiti vrijeme, a i osvojili smo nagradu.

Poliester (1981) Johna Watersa je bih preporučila samo onima jakog želudca. Razlog - dotični je film također interaktivan, ali gledatelj pomoću mirisnih kartica koje su bile podijeljene na početku projekcije prati i mirise iz filma, a ne samo slike i zvuk. Oni koji su se nadali ugodnom mirisu ružinih pupoljaka su se grdno razočarali, jer su mirisali ljepilo, tvora, prdež i slično.

Film je inače duhovit i inovativan, te mislim da je glavna glumica/ac, transvestit Divine, odlično odigrala/o ulogu očajne kućanice Francine čiji je život u raspadu. Jedina zamjerka je da je film, umjesto u originalu, prikazan sinkroniziran na njemački jezik što je nerijetko kod gledatelja izazivalo salve smijeha.

Potom nas je opet na glavnoj ulici dočekala već uobičajeno luda atmosfera. DJ je puštao raznovrsne hitove, od Rihanne preko Maxa Romera do Metallice. Pa, iako smo se danas odlučili naspavati, savijest nam nije dopustila da prije fajrunta napustimo i ovaj parti.

Zadnji dan je, što se tiče ponude filmova, bio pomalo razočaravajući. Nakon glavne dodjele nagrada i još malo besplatne rakije, ponovo je prikazan Once. Također sam gledala Moj prijatelj Ivan Lapšin - koji mi je bio dosadan i nerazumljiv, a i među publikom nije doživio pretjerane ovacije.

Iako ispred projektora tog danas nisan uživala, popratni sadržaj je bio impresivan. Čak tri tuluma u isto vrijeme: Radio 101 Party, Ciganska fešta sa besplatnom votkom i rakijom (koja se predvečer transformirala u još jedan odličan Russendisko) i koncert Eddy Meets Yannaha (trance/tehno/dubbyish tulum).

Radio 101 Party je privukao najveću masu ljudi, kako i zbog muzike (komercijalna glazba, klasici...), tako i zbog lokacije (glavna motovunska ulica). Ciganska fešta je bila očekivano luda i meni osobno definitivno najzabavniji plesnjak na Motovunu, a i kasniji Russendisco je ponovno bio za svaku pohvalu. Atmosfera je bila odlična, a blizina bara do kojeg se nije moralo gurati poput Radio 101 partija i svih ostalih održanih na glavnoj ulici je također pomogla.

Usput su set održavali i Eddie Meets Yannah na prepunom Trgu, isto odlično organiziran kao ostali. Uglavnom se puštala trance/dub glazba, tj. razni mixevi u kojima se trenucima moglo čuti čak i poznatih jazz stvari i slično. Odličnu, glasnu, atmosferu je i napumpavao iznimno snažni bas od kojeg se osjetilo odzvanjanje cijelog glavnog trga. Tulumi koji su savršeno uspjeli zatvoriti festival, i to na nivou Zapadne Evrope.