“Hodi...” je osmi studijski album (bosansko-hrvatskog dela) grupe Zabranjeno Pušenje. Sastoji se od dva CD-a i 19 pesama: prvi se zove “Se kličem Mujo“, a drugi „Se kličem Suljo“. Naš zagrebački saradnik se pita - na koj od tie dvaicata Fata pripaga?
Nema rock banda na području bivše Jugoslavije kojeg rat i raspad te države, na ovaj ili onaj način, nije omeo u razvoju ili mu oteo značajan komad tržišta koji su u cijelosti uspjeli povratiti samo neki; najčešće oni koji su se etablirali prije 1990. godine. No
Zabranjenom Pušenju rat je ne samo podrezao krila, nego i rasturio band.
Iako je Sejo Sexon uspio okupiti novu jezgru banda i ponovno pokrenuti uspješnu karijeru, ne treba se čuditi što iz njegova rakursa - Sarajlija na zagrebačkoj adresi - Bosna u okrilju one bivše države i mnogo nevinijih 80-ih I 70-ih ima i dalje mitsko mjesto jedine mu domovine. A u ovom se prostoru i vremenu pripadnici Sejine generacije slabo snalaze. Prestari su za rave partyje, “bombone”, marketinške “metajezične” fore i “internet ekonomiju”, a premladi za penziju i uzgajanje ruža i grincajga, čega su se dokopali njihovi starci.
Prestari su da se uklope u novi kapitalistički i politički svjetonazor jer je onaj socijalistički upoznala kao pravedniji i za one koji žive samo od svoga rada sigurniji, a premladi da im sve ono što se dogodilo od 1991. do 2001. ne bi pojelo najbolje godine života.
Generacija Vlade Bulića, najnovijeg hrvatskoh hit pisca, možda je imala sjebano djetinjstvo, ali barem se u 20-im ili 30-im ima(la) čemu nadati, a generacija Sejinih roditelja ipak je najbolje proživjela do rata. Bulićevoj generaciji poslije Tuđmanove smrti može biti samo bolje, Sejinoj nikada neće biti bolje nego što joj je bilo prije Gazimestana. Rat i poraće generaciju Seje Sexona ipak su više “spržili” negoli generaciju Vlade Bulića.
Usporedba mi se nametnula sama od sebe jer sam istodobno preslušavao novi album Zabranjenog Pušenja i čitao prvi Bulićev roman. Bulić se može sjećati samo Tuđmana, Magazina i domoljubnica s katedrale duha, pa mu se nakon toga rave partyji, mp3 i internet portali čine kao dobitak na lotu. Sexon se ipak sjeća Tita, novog vala, Poleta, Džuboksa, LP ploča i jake nogometne lige, pa mu se današnji život u ritmu reklama, shoppinga i interneta gadi.
Jedina poveznica tih dviju generacija je džoint koji su spremni podijeliti, kao u pjesmi Mali motač jointa, no sve drugo je razdjelnica između tih dviju generacija, ilustriranih u romanu Putovanje u srce hvratskog sna Vlade Bulića i na novom albumu Pušenja.
Tako je već uvodna pjesma Nema više, s distorziranom gitarom, jakim backbeatom, violinom i ciganskim narječjem, šaljiva, ali ipak prilično točna usporedba minulih i sadašnjih vremena s ključnim stihovima “što je bila partyja, to je opet crkva... nema Tito, ima Boga i nova nafaka... nema puška, ima rat, prošlost nam se kreči”.
Pravo zajebani DJ iz Chicaga izvrsna je sprdačina na temu rave partyja u imaginarnom bosanskom gradiću, a Biffe Neretva spretno uklapanje sevdaha u rock’n’roll. Laku noć stari i Dobro dvorište efektna su prisjećanja na sretnija vremena, Agregat i OK Diane emotivne su ratne sarajevske priče, a Domovina opservacija gadova koji su za svoj račun rasturili Sejino dvorište. Haag je zakasšnjela reakcija.
Iako je drugi disk, nazvan Se kličem Suljo, slabiji od Se kličem Mujo, a moglo bi se i govoriti i o višku materijala i aranžmanskoj arhaičnosti pojedinih pjesama zbog koje band ponekad otkliže u 70’s hard te pokojoj slabije odrađenoj vokalnoj dionici, album Hodi da ti čiko nešto da s dobro posloženom Denykenovom produkcijom doima se jačim od albuma Agent tajne sile (1999) i Bog vozi Mercedes (2001), ali ne i od Fildžana viška (‘97) ili albuma iz 80-ih.
Hodi da ti čiko nešto da , iako Pušenje brije od Creedencea do U2, ni u kom slučaju nema težinu kultnog dvostrukog albuma Dok čekaš sabah sa šejtanom (1985), a i u izravnoj usporedbi s Knjigom žalbe Hladno Pivo lako odnosi pobjedu nad nekadašnjim uzorima. Miletove su opservacije ubojitije i preciznije od Sejinih, a o modernosti i unverzalnosti Piva u odnosu na Pušenje da i ne govorimo.
Ipak, i Pušenje i Pivo i Let 3 znaju kič zabavnjaka 70-ih i 80-ih transponirati u jaku rock’n’roll pjesmu kojom onda zabijaju golove Bregoviću sa šegačenjem na temu “pastirskog rocka”, što Marku Perkoviću Thompsonu, naravno, ostaje neshvatljivo.
Komentari
Trenutno nema komentara.
Morate biti prijavljeni da biste komentarisali tekstove.