Da nije farsa, bila bi ironija: siru Bobu Geldofu odana je počast u Muzeju holokausta u Hjustonu - dobio je humanitarnu nagradu za svoj rad na organizaciji koncerta Live Aid 1985. godine
Bob Geldof dobio nagradu za moralnu hrabrost?!
Da nije farsa, bila bi ironija: siru
Bobu Geldofu odana je počast u Muzeju holokausta u Hjustonu - dobio je humanitarnu nagradu za svoj rad na organizaciji koncerta Live Aid 1985. godine.
On je nagradu Lyndon Baines Johnson za moralnu hrabrost za 2006. primio na godišnjoj večeri muzeja u nedelju veče, a u govoru je rekao kako mu je to velika čast.
"Mogu iskreno reći da se osećam kao varalica kad ovde stojim među onima koji su preživjeli holokaust, rekao je i dodao još nekoliko uobičajenih fraza o pobedi holokausta nad istorijom i tome slično.
Establišment je, dakle, još jednom pljunuo u lice rock kulturi potkupljujući Judu iz njenih redova.
Jer, Bob Geldof nije spasao svet, i gladna deca od Afrike su nemerljivo manje od njega imala koristi od skupih humanitarnih šou programa.
Na isti način na koji su
Pink Floyd nekada pevali o hladnoratovskim zidovima dok su mnogo više bedeme dizali oko svojih jorkširskih zamaka, tako su i patološki čovekoljupci Geldof i Bono pojedinačno najpre promovisali sebe u Svete Gralove, a zatim se zaputili u krstaške pohode.
A obojica su dovoljno pametni da znaju jednu prostu činjenica: zemlje Afrike su i ranije dobijale oproštaj dugova, ali im to nije mnogo pomoglo. Ekonomija je, to su rekli pametniji, igra u kojoj i onaj koji prodaje i onaj koji kupuje mogu imati korist. U slučaju čitave gungule oko prošlogodišnjih koncerata Live 8 i samita zemalja G8 koji je usledio, korporativne imperije žele partnera (male afričke države) koji će moći da kupi njihove proizvode. Obrnut proces ne dolazi u obzir. Toliko o dobrim namerama. Live Aid i Live 8 su prošli, a Afrika je i dalje sramota čovečanstva.
Ako vam ni ovo nije dosta, potražite negde po web arhivama Geldofovu svojevremenu izjavu u kojoj kaže da je prikupio više novca za Afriku ispijajući čaj sa francuskim predsednikom Francois Mitterandom, nego što je uspeo sa celim Band Aid projektom. Zato danas Bono više voli da se slika u Ovalnoj sobi nego na afričkim koncertima: U2 tamo ne ide da svira jer ne mogu da naplate dovoljno skupu ulaznicu.
Mnogi su to u šarlatansku iluziju rabili, ali niko sa toliko šamanstva i toliko estradne umešnosti i političke predanosti kao Bono, jedan od najp(l)aćeničkijih vokala u istoriji rocka ( „U2 i dalje za jedan koncertni nastup traže (i dobijaju) tačno milion dolara: za te pare donose i svoje ozvučenje pred vašu kuću“ piše u jednom članku Popboksa koji se ovih dana sprema za objavljivanje“.
Dakle, narodskim jezikom rečeno, Bono je od onih izabranih što svoj primerak Biblije koriste kao rešo na kojem kuvaju pasulj sa jastogom. Ili, kako je to rekao
Mark E. Smith povodom Bonovog oblačenja u svešteničku odoru na jednoj severnoameričkoj turneji, “da je Isus video takve U2, sigurno bi bacao flaše na njih."
Komentari
Trenutno nema komentara.
Morate biti prijavljeni da biste komentarisali tekstove.