Čekanje na pučini živog peska

“Autogeni trening je već nekoliko godina neverovatan bend, daleko najbolji iz Crne Gore, među prvih pet na prostoru bivše Jugoslavije”, spremno je odgovorio gitarista Block Outa Nikola Vranjković, kada sam ga upitao šta misli o učesnicima prvog Long Night Festivala u Domu omladine.

Gitaristi i pjevaču Dinu Kapetanoviću, odlazećem basisti Kojoviću i bubnjaru Bojanu Bojaniću, pružena je prilika da prvi nastupe u velikoj dvorani DOB-a, ispred Letu Štuka, Rundek Cargo Trija i Block Outa, na festivalu koncertne agencije Long Play koja je 26. marta dovela na tri bine 12 izvođača iz Srbije i okoliša. U DOB-u, Đetići su u skladu sa vlastitim motom “od pokojnog Hendrixa, do Sepulture, pa ćeraj Miško” nabrijano i udarački nanizali Mulj, Previše, Ajmo dalje... uz vidno posebno motivisanog Kojovića, kom je to možda bio posljednji nastup kao dio Treninga.

Dolazak u Beograd iskoristili su i da konačno završe mix i rad na novom albumu Na pučini živog peska koji se, kako mi je Bojanić povjerio polovinom marta preko skajpa iz Nikšića, “sticajem okolnosti, pehova i neplaniranih situacija, što tehničkih što finansijskih okolnosti, već bio odužio dvije godine”. Autogenu trojku je onomad bio primijetio direktor PGP RTS-a Ognjen Uzelac i omogućio im rad u čuvenom Studiju 5 (koji je nedavno za vjeki vjekova zatvoren), ali je ubrzo potom došlo do smjene rukovodstva i Autogeni je ostao bez podrške očekivanog izdavača u Srbiji.

Nadam se da će neko od naših posustalih diskografa imati sluha za novi Autogeni Trening, pogotovo što je prethodno već učinjena nepravda/greška, i u Srbiji nije ni objavljen izvrsni CD Previše (2008).

Pokušavali smo izdati Previše u Srbiji. Izdat je samo u Hrvatskoj i Crnoj Gori. Međutim u PGP-u nisu bili raspoloženi tad za tu varijantu, već nam je tadašnja uprava predložila kad izdamo novi album, da oni uporedo sa tim na njihovom sajtu postave i prvi album da može da se kupuje preko interneta. Međutim, i ta priča se nešto ugasila. Nismo baš često prisutni u Srbiji i ispalo je da nismo u Srbiji ni izdali album. Mada ćemo možda odraditi varijantu da ubacimo na novi album neke bonuse sa predhodnog.

Do kraja ove godine novi album Na pučini živog peska bi se, dakle, trebao pojaviti?

Naravno, pokušaćemo što prije, jer nam je više svega dosta. Koliko to teglimo, a već imamo novi materijal! Samo više ovaj album da skinemo s vrata, sve nam se nekako komplikuje oko njega. Nadamo se da će do ljeta izaći.

Koliko će stvari biti na albumu i u kakvom je odnosu sa Previše?

Pa, mnogo je ozbiljnije urađen svirački i produkcijski. Biće 13 pjesama, a zvaće se Na pučini živog peska. Na albumu postoji istoimena pjesma, a na ekavici je zato što Dino - vokal, tekstopisac i gitarista - priča ekavski. Dugo godina je živio u Kraljevu, tako da svi su nam tekstovi ekavski.

To sam primijetio.

Ima ljudi u Crnoj Gori koji bi više voljeli da su tekstovi na ijekavskom, međutim to je budalaština. Jednostavno čovjek tako priča i zašto bi sad silovao samog sebe da priča kako ne priča? Jedan te isti jezik. Inače, postoji jedan sjajan skeč “Top liste nadrealista” pod nazivom „Otvoreno o jeziku”. Izgleda da su nadrealisti bili ispred vremena. Ne možemo procijeniti kad će presušiti more balkanskih gluposti i besmislica.

Naziv je dosta zanimljiv. Jeste da je po jednoj stvari, ali je i prilično slikovit. Je l' to odražava album kao cjelinu, postoji filozofija albuma izražena u naslovu ili je linija manjeg otpora? Nazvaćemo po jednoj pjesmi, pa kojoj god?

Cijeli koncept albuma je zasnovan na borbi između ljubavi i izgaranja. Čak je bila varijanta da se album zove Ljubav i izgaranje. Imamo istoimenu pjesmu na albumu. Znači ta neka borba vječita između te dvije sukobljene strane. Na pučini živog peska ne zvuču optimistično, ali to je realna slika današnjeg društva u cjelini, u globalu, na cijelom svijetu, kad pogledamo kud sve to vodi. To je neka realna slika i bukvalno težnja da se neko povuče za rukav, da se neko cimne, da skapira da sve ide dođavola. Na omotu će biti najvjerovatnije jedno srce i jedno drvo koje simbolizuje život. Ta dva detalja biće kao smješteni u jednom pješčanom satu. Opet taj sat može simbolizovat' neko vrijeme koje nam je preostalo da se nešto promijeni. Mada će ljudi tumačiti svak' na svoj način.

Rekao si da na albumu zvučite dosta ozbiljnije. Meni ste takvi bili na prvom albumu. U zvučnom smislu kako se stvari sad kreću, koliko je odmak i gdje su dodirne tačke?

Što se neke energije tiče, to je otprilike dodirna tačka. Možda je čak ovaj energičniji i žešći, mada ima i nekih pjesama laganih, poput nekog daba. Nekako smo ozbiljnije radili u smislu da nam opet novi album bude bar dvije stepenice iznad prethodnog. Što se tiče tehničke strane, to slušaoci možda i ne primjećuju, ali mi tačno znamo koji su nam kiksevi na prvom albumu tehnički. Ali to se nije moglo izbjeći, tada jednostavno nismo imali dovoljno novca. Na toliko uloženog novca album je limit izašao. Znači nije moglo preko. Za drugi smo se stvarno trudili i uprkos svim pehovima koji su nam se dešavali, istrajali smo da izguramo do kraja.

S kim ste snimali album?

Snimali smo u Petici 70 posto materijala, a nešto smo ponavljali u studiju “Draf” na Novom Beogradu, i u Nikšiću u studiju “Bejsment”. Produkciju nam rade Ivan Perović i Dejan Vučković.

Vranjković iz Block Outa vas baš hvali...

Nidžo nam je baš pomogao dosta. Dosta je ljudi preko njega čulo za nas. Inače Block Out i Kanda Kodža i Nebojša - oba benda nam puno znače. Mi smo, inače, svirali kao gosti u Domu omladine KKN-u i tu je u publici bio tadašnji direktor PGP-a Uzelac. Čuo nas je i dao nam studio. To je, recimo, za Crnu Goru misaona imenica. Eto, sviramo u Crnoj Gori 11 godina i nikad ništa nismo dobili. Da se neko sjetio: “Ajd, evo vam snimite nešto”... Ima više nekih individualaca i entuzijasta koji nas poštuju, tipa naših nekih drugara. Recimo nedavno nam je jedan drug snimio spot o svom trošku iz svog dežpa. Znači cimanje i partizanske varijante.

Je l' to opšti stvar prema rok kulturu u Crnoj Gori ili ste vi jednostavno izopšteni iz glavnih tokova?

Znaš kako, mi smo stvarno kritični prema crnogorskom sistemu. U stvari, mi smo antirežimski bend. Ne možemo biti ravnodušni prema činjenici da nas 22 godine vode stranputicom, usput svađajući nas sa svima okolo i sa nama samima među sobom. Sad, da li to ima neke veze, sigurno da ima. Mada i u Crnoj Gori ima ljudi koji nas prate i pomažu, da ne griješim dušu. U državnoj televiziji postoji studio koji je izuzetno moderan i skup, koji kupi prašinu. Niko tamo ne radi. To je nedostupno polje za naše bendove. Zašto neko iskoristio ne bi nekad taj studio da stvori nešto?

Možda nema tehničkog osoblja?

Nije problem, to bismo mi mogli da obezbijedimo. Činjenica je da studio zjapi, da se ništa ne radi dugi niz godina.

Nedavno ste imali promjenu u postavi - stari basista je otišao, a novi je došao.

Ilija se preselio u Beograd. Novi basista se zove Mihajlo Bulajić i već radimo probe sa njim. Ilija je odlučio počne neki novi život. Dojadilo mu sve u Crnoj Gori. Perspektive kojih nema, to mu je zapravo dojadilo, a on je završio fakultet, PMF - programerski smjer, i onda čovjek hoće da živi.

Niste razmišljali da se i vas dvojica preselite?

To smo dosta puta zamišljali. Mi maltene sve što smo značajnije uradili, uradili smo preko Srbije, odnosno Beograda. Tri albuma smo snimili u Srbiji. Prvi u Kragujevcu, preostala dva u Beogradu. Tako da mnogo ljudi iz Srbije nam je pomoglo, može se reći da nam je to odskočna daska za sve što smo do sad uradili. Mi se osjećamo dijelom te scene, koju ne bih ograničavao na srpsku, crnogorsku itd, već bih je definisao kao jugoslovensku. Ako će neko rušiti barijere, to smo mi, bendovi sa ovih prostora.

Ipak, vezuju nas neke druge stvari za Crnu Goru. Ja imam stalno zaposlenje u Nikšićkom pozorištu. Dino radi u Podgorici u hotelu jednom kao recepcionar, i taj posao mu ostavlja dosta slobodnog vremena. Radi jedan dan, pa dva ne radi, pa sve tako. Može da mijenja smjene, tako da kad imamo neki koncert lako se iskombinujemo, lako nalazimo slobodno vrijeme. Mada, kad bolje razmislim, trenutno je jako teško živjeti ili preživljavati i u Beogradu.

Pomenuo si demo album koji nije izašao. To ste snimili ali odlučili da ne objavljujete. Zašto?

Dosta davno je bilo, mislim 2002. godina. Tad je bila potpuno druga postava, jedini iz te postave je Dino. Postojao je ženski vokal. Uglavnom, album je snimljen u Kragujevcu i nisu nešto bili zadovoljni, tako da nije nikad objavljen. Nije nikad izdat za neku kuću nego je samizdat. Štancovali su diskove i dijelili društvu po Crnoj Gori.

To se onda može reći da je prvi album benda?

Može, ali nije zvanično izdat. Sad dosta drukčije zvučimo. Sad smo trojka, tad ih je bilo četvoro-petoro.

Kako je onda nastala postava za “Previše”?

Bend se raspao neđe 2004. godine i nekih pola godine nije funkcionisao, da bi se okupili na jesen, oktobar mjesec čini mi se. Dino i ja smo se znali od ranije, jer sam svirao u nekim drugim bendovima u Nikšiću. I tako, “ajde da pokušamo da radimo nešto”. I sastavimo se ja, Dino i Ilija, počnemo sa probama, i eto.

To zvuči kao da ste morali biti baš vas trojica. Nije postojao možda još neko u planu?

Na prvim probama jasno nam je bilo da ćemo se držati jedni drugih, zato što smo imali sva trojica veliki entuzijazam. Zato što smo se neđe poklapali idejno i kreativno. Vrlo lako smo sastavljali muziku kroz džeming. Tačno smo skapirali da smo jedni za druge i jednostavno smo se držali jednih drugih. Nije tu niko više bio potreban, niti se ikad razmišljalo da se nešto mijenja u toj postavi.

Uticaji?

Znaš kako, nekako slušamo razne žanrove. Ne dijelimo muziku po žanrovimo nego da li nas što dotiče ili ne. Jednostavno sastavimo neke ideje, sklopimo da ima neki smisao i neku priču. Tako sve to nastaje.

Autorski ste sva trojica bili zastupljeni?

Da, da. Svako sa svojim idejama. To je takav bend. Tako smo funkcionisali uvijek. Jedino se nismo miješali Dinu u pisanje tekstova, jer ima neki svoj izraz i sad nešto nema potrebe da se neko od nas miješa. Jesam ja nešto se umiješao u par momenata na novom albumu, i to je sve.

I van Srbije ljudi znaju dosta za vas...

Znaju za nas svuda, praktično po cijelom eks Yu prostoru. Svirali smo na festivalima u svim ex-yu republikama osim Slovenije. Pogotovo Makedonci nas gotive dosta. Naš album “Previše” je dobio nagradu na manifesticiji “Davorin Popović” u Sarajevu prije dvije godine, kao najbolji debi album na ex-yu prostoru. Zapravo, tamo smo dospijeli preko hrvatskog izdavača “Slušaj najglasnije”. Čuveni Zdenko, lutajući DJ Zdena, on nas je proslijedio tamo u tu nominaciju. Sjećam se da je jedan od članova žirija bio i Petar Janjatović. Kad smo tamo dobijali nagradu odsvirali smo jednu pjesmu i njemu smo se baš posebno svidjeli. Ostali smo u kontaktu s njim.

Tako da u ex-yu prostoru smo dosta, ako ne slušani, onda su ljudi čuli za nas. Kako radim u pozorištu dosta predstava dolazi i iz Hrvatske i Slovenije, i kad se pomene kroz razgovor, ljudi su čuli za ime Autogeni Trening. Napisali su stvarno Zdenko i taj mu kolega jednu sjajnu recenziju, ja sam se baš iznenadio. Recenzija se završava “samo da naglasim da mi niko nije stavio nikakve pare u džep da napišem o ovom bendu ovo što sam napisao”. A ne znamo se! Samo smo se jednom sreli ja i Zdena u Istri kad smo svirali u Labinu na jednom festivalu.

Pomenuo si ime. Prilično je zanimljivo. Kad otkucaš na internetu ispadne sve samo ne vi. (smijeh)

Ime je samo za sebe neka poruka. Nastalo je sasvim slučajno. Jedan naš drugar iz Podgorice predložio je nekoliko imena za tadašnji bend koji je trebao da se osnuje. Oni su nešto birali, te ovo te ono, Dinu se nije čak ni sviđalo ime Autogeni trening. Međutim kako im se bližila prva svirka morali su da odluče šta će da stave na plakatu. I odlučili su se za Autogeni trening, i to je tako ostalo. Međutim, meni je baš drago što se tako zovemo, jer ima značenje koje je vrlo bitno.

Da li su se dešavale neke zabune oko imena?

Stariji ljudi odmah kontaju da je neka vrsta zavarivanja. Autogeno zavarivanje. (smijeh) Čak i mom ocu, koji je stariji čovjek, dugo mu je trebalo da se navikne. Zavarivanje i zavarivanje. (smijeh)

Kakvi su vam planovi?

Očekujem dosta toga od albuma. Zato što smo prije svega se autorski posvetili njemu. Mislim da je kvalitetan, uložili smo sve, iscrpili smo se kreativno da bi to skockali.

Znači da je to biti ili ne biti za vas?

Jednostavno, kad nešto radiš i uložiš puno napora, milo ti je da to nekako upali. A ja vjerujem da će upaliti. Mada bez obzira kako prođe album, mi ćemo nastaviti da se cimamo i radimo ovo. Davno bismo odustali od svega, kakve su nam perspektive, pogotovo u Crnoj Gori. Uglavnom i prije svega to radimo zato što iskreno volimo i uživamo u tome. Planiramo da album što bolje promovišemo i da se svira što više. Imali smo jednu turneju po Njemačkoj sa Manisent i Mentalnost.

Nekako smo, izgleda, sudbinski vezani za te Nijemce. Mo'š vjerovati: dođe jedan od dvojice organizatora turneje po Njemačkoj, zadesi se u Podgorici sa curom, šeta kroz grad i slučajno naiđe na naš plakat. Mi smo tu noć svirali. Dođe nam čovjek na svirku, a imao je u deset i po voz za Beograd, nije namjeravao da se vidi sa nama. Dođe na svirku i otkažemo njihove karte, ostanu sa nama par dana. Tu smo se zezali vozikali gore-dolje po Crnoj Gori. Planiramo da odemo kod njih, opet neka turnejica po Njemačkoj. Planiramo po Austriji da sviramo i region eks Yu cijeli da obiđemo.

Novi album ste najavili spotom “Nema više priče s tobom”.

Naš prijatelj Srđan Stanojević je to radio za fakultet, studira režiju, a nama je dobro došlo. To je jedna od kraćih pjesama na albumu. Dosta je melodična i jednostavna.

Znači rasvirali ste se, ima i dugačkih?

Ima dužih, baš “Na pučini živog peska” traje preko sedam minuta. Na albumu gostuju Mita iz Block Outa i Oliver iz KKN. Čast nam je i zadovoljstvo što su se ta dva čovjeka našla na našem albumu.

Povezani tekstovi:

• Koncert sa KKN
• Recenzija albuma Previše