Španske bombe Darka Glavana

Vraćam se neplanirano s mora da bi stigao na posljednji ispraćaj Darka Glavana, jednog od svojih najdražih prijatelja. Vozim, po bog te pita koji put, kroz usijani kamenjar u zaleđu Biograda i na lokalnom radiju slušam, po bog te pita koji put, Spanish Bombs od Clasha. Radio Benkovac ili Radio Kornati? Ma, totalno nebitno!

Po bog te pita koji put pokušavam odgonetnuti koja to neumoljiva sila već 30-ak godina tjera urednike lokalnih radija širom svijeta da redovito puštaju jednu od pjesama s albuma London Calling. Čak i u ovom surovo prelijepom krajoliku za kojeg je Svevišnji koristio paletu od samo dvije boje - nijanse sivila za kamen i nijanse zelenog za vegetaciju - neki detalji se ponekad mijenjaju.

Primjerice, do prije 13-14 godina Spanish Bombs bila bi sasvim prikladna muzička pozadina za vožnju kroz ovaj pejsaž. S jedne i druge strane ceste sve kuće su se mogle podijeliti u dvije glavne kategorije – na one od kojih su ostali samo nagoreni zidovi i na one nespaljene s fasadama punih svježih ožiljaka od šrapnela. Da, neki manje važni detalji se s vremenom mijenjaju.

Do prije 13-14 godina vozio sam auto bez klime s otvorenim prozorima i otvorenom pepeljarom, a sada su i prozori i pepeljara zatvoreni jer je to inkompatibilno s automatskom klimom i duhom vremena; nema više spaljenih ruševina i šrapneliziranih fasada, a na stražnjem sjedištu spavaju moja dva mališana koja su rođena nakon šta su se ova zgarišta ohladila, a tek koju godinu prije smrti Joe Strummera.

Da li će i oni, kao i sve one generacije rođene u posljednih 30-ak godina, jednog dana "otkriti" Clash i bespovratno se navući na njihove pjesme? Vrlo vjerojatno, ali ipak nikada neću shvatiti kako i zašto Clash mogu opčiniti bilo koga tko uopće ne može pojmiti kakav je to bio svijet u kojem je odrastala generacija Joe Strummera i Darka Glavana.

Čemu ovakav uvod?

Ne znam, možda samo pokušavam naći, patetično i nespretno, neki smisleni lajtmotiv u ovom tipičnom stanju koje čovjeka zadesi kada ga smrt nekog bliskog preplavi osjećajem besmisla pa u glavi krene beskrajni defile sjećanja i asocijacija, valjda, vrag bi ga znao, kao iskonski obrambeni mehanizam od smrti. Valjda su sjećanja i asocijacije na nekoga tko je otišao jedini način da mu produžimo život u svojem vlastitom virtualnim svijetu.

Ipak, ako bolje razmislim, u slučaju Glavanovog odlaska iz ove doline suza možda jedino u tim sjećanjima i asocijacijama mogu potražiti priču o tome kako je moj prijatelj postigao status simpatičnog velikana među miljunima ljudi na prostoru bivše Jugoslavije, a pri tome nije bio ni sportaš ni pop zvijezda.

Budimo realni, tim miljunima ljudi, u rasponu od generacije današnjih 60-godišnjaka pa do onih koji su se rodili nakon nestanka analogne tehnologije, Glavan često nije bio ni omiljen ni simpatičan. Dapače, pretpostavljam da veliki postotak onih koji su ostali potreseni njegovim odlaskom, mada ga nisu nikada privatno upoznali, u svojim sjećanjima čuvaju i vlastite provale bijesa na poneki Glavanov tekst.

Znao ih je razbjesniti svojom logikom, ukusom i stavovima. Uostalom kao ponekad i sve one koji su bili te sreće da se nađu u njegovom privatnom društvu, uključujući mene samog.

U godinama kada je bjesnilo jedne posve druge vrste haralo ovim krajevima Glavan i njegovo čitateljstvo našli su se na istom smetlištu tadašnje povijesti. Pravi život, pravi heroji i žestoka uzbuđenja bili su negdje posve drugdje, u jednom posve drugom paralelnom univerzumu kojeg svi mi koji smo odrasli na samorazumljivoj ideji da je rock'n roll važan nismo jednostavno mogli pojmiti. Ili, da budem jasniji, kladim se da ni Tuđman ni Milošević nisu nikada čuli ni za Clash, ni za Idole, a bogami ni za Glavana. U to doba to, dakako, nije bio njihov problem nego naš.

Razbijati glavu i trošiti emocije oko nečega tako efemernog kao što je rock'n'roll u epohi masovnih grobnica doimalo se ne samo priglupo, eskapistički i djetinjasto nego gotovo kao neka vrsta mentalnog poremećaja. Nekoliko generacija čitatelja Darka Glavana osjećalo je duboki stid i krivicu što su sticajem povjesnih okolnosti postali mentalni azilianti. Sarajevski su mi prijatelji pričali kako su osjećali mučni stid što im je, dok su napuštali svoje domove, trpati najdraže gramofonske u izbjegličku torbu bilo jednako važno kao i obiteljske fotografije.

Formalno govoreći, Darko Glavan je bio rock kritičar, povjesničar umjetnosti i likovni kritičar, ali kvaliteta njegovog rada u tim disciplinama mi izgleda samo kao nužni ali ne i dovoljni uvjet popularnosti i omiljenosti. Bilo je i drugih koji su neko doba bili jednako talentirani ili možda čak i zanimljiviji u njegovim izabranim područjima. Ali svi su ti drugi - ili umrli prerano, ili poklekli u neko doba života pred tzv. stvarnim životom pa se počeli baviti "ozbiljnijim" profesijama ili su naprosto odlučili postali neki drugi, "odrasliji" ljudi.

U nekim bitnim stvarima Glavan je doslovno do posljednjeg dana ostao posve jednak kao i kada sam ga prvi puta upoznao prije više od 30 godina. Do posljednjeg daha je nepokolebljivo vjerovao da ono što je neumorno radio od studentskih dana ima smisla čak i na mjestu i u vrijeme kojeg su povijesno obilježili velemajstori besmisla. Pritom sebe sebe nije uzimao suviše ozbiljno, a kamoli kao velikana ili opće mjesto. Ma, zapravo, malo je reći da sebe nije uzimao ozbiljno. Dapače, znao je biti ubojito duhovit na svoj vlastiti račun, ali je zato ono čime se fanatično bavio uzimao itekako ozbiljno.

To se možda nije nikada jasno osjetilo u njegovim tekstovima, ali njegova publika je to nekako podsvjesno osjetila te ga tako zavoljela a da ni sama ne zna zašto. Kao što ni današnji 20-godišnjaci ne znaju zašto su im se pjesme Clasha zavukle pod kožu.